Na ovaj način govor roditelja itekako utječe na razvoj djetetovih jezičnih sposobnosti

Iako svi imamo poriv da se pomalo glupiramo kada razgovaramo s djecom, stručnjaci nalažu da je ovaj pristup pogrešan. Roditelji itekako utječu na razvoj jezičnih sposobnosti svog djeteta pa je važno da se to napravi na pravilan način.

Kako objašnjava Naja Ferjan Ramirez, profesorica s lingvističke katedre Sveučilišta u Washingtonu, u razgovoru s djetetom potrebno je koristiti postojeće riječi, pravilnu gramatiku, povišen ton, sporiji tempo i naglašenu intonaciju, a izbjegavati primjenu blesavih zvukova i izvrnutih riječi.

Roditeljski jezik i sporazumijevanje s djetetom

Govor s djecom često se naziva „roditeljskim jezikom”. Primjenjuju ga, najčešće, svi pojedinci koji su uključeni u život djeteta, dakle, roditelji, bake i deke, bliža rodbina, kao i bliski prijatelji i osobe zadužene da čuvaju djecu. Ovaj svojevrsni jezik ima tri značajke, prema mišljenju Patricije Kuhl, stručnjakinje iz područja dječjeg govora s Instituta za učenje i proučavanje mozga pri Sveučilištu u Washingtonu.

“Prva je karakteristika povišeni ton govora, za oktavu viši. Zatim, obrisi su intonacije zaobljeniji pa su visine više, a duboki govor je dublji. Cjelokupan prizvuk odaje osjećaj uzbuđenja i radosti. Na kraju, sporije se govori, sa stankama između fraza, koje omogućuju djetetu da sudjeluje u ovom području društvene interakcije”, objašnjava Kuhl za CNN.

Ona smatra da poticanje društvenog dijela mozga predstavlja ključ za pospješivanje dječjih govornih i jezičnih sposobnosti. Djeca su prirodno programirana uključiti se u razgovor.

“Ove će se sposobnosti razvijati kod djece sve brže i bolje ovisno o tome imaju li roditelji naviku da im se kod kuće spontano obraćaju svojim svojevrsnim jezikom. Na ovaj način, roditelji svoju djecu uče ne samo da slušaju, već i da govore”, kaže Kuhl.

Može li se roditeljski jezik pospješiti vježbanjem?

Patricia Kuhl i Naja Ferjan Ramirez su 2018. objavile studiju koja je pokazala da su djeca roditelja koji vježbaju svoj “roditeljski jezik” bila sklonija gukanju, kao i da su naučila više riječi u prvih 14 mjeseci, za razliku od djece čiji roditelji nisu vježbali svoj jezik.

Kako ističe Ferjan Ramirez, djeca roditelja koja su radila na svom govoru izgovarala su riječi poput “lopte” ili “mlijeka” u dvostruko kraćem razdoblju od druge djece. Pored toga, njihov se rječnik sastojao od stotinjak riječi, dok su druga djeca znala oko 60.

“Djeca moraju biti društveno uključena kako bi naučila govoriti jer je nužno da steknu poriv za komuniciranjem. Upravo ih “roditeljski jezik” potiče na razgovor”, kaže Patricia Kuhl.

Istraživanje sposobnosti govora i učenja jezika kod djece će se u sljedećem koraku obavljati pomoću kategoriziranja moždanih funkcija magnetskom rezonancijom. Kuhl naglašava da je ovaj proces sasvim siguran za djecu koja napune tri godine. Njihov je cilj pronaći trajne učinke koje na moždani razvoj djeteta ima rana i učestala društveno-jezična interakcija.

IZVOR: INDEX.HR