Nagrađivana predstava ‘Mi smo kraljevi a ne ljudi’ Matije Ferlina prvi put na sceni zagrebačkog HNK-a!

Nakon zagrebačke premijere u svibnju 2015. te potom premijere i sjajnog prijema na festivalima Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu, talijanskom Mittelfestu, 55. internacionalnom teatarskom festivalu MESS-u u Sarajevu te Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu – BITEF-u, predstava Matije Ferlina Mi smo kraljevi a ne ljudi u veljači 2016. vraća se u Zagreb i to prvi puta na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu!

Riječ je o predstavi nastaloj u produkciji zagrebačkog HNK i spomenutog Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu, u kojoj se Ferlin ponovno posvećuje istraživanju jezika i načina na koji ga se, bez ilustriranja i psihologiziranja, može postaviti na scenu.

U predstavi glume Livio Badurina, Ana Begić, Jadranka Đokić, Dušan Gojić, Ivan Jončić i Iva Mihalić, a bit će izvedena 9. i 16. veljače. Dramaturgiju potpisuju Goran Ferčec i Jasna Žmak, scenograf je Mauricio Ferlin, a skladatelji Alen i Nenad Sinkauz.

Predstava je na spomenutom festivalu BITEF 2015. osvojila nagrada Jovan Ćirilov za jedinstven i autentičan kazališni jezik, dok je Dušanu Gojiću dodijeljena Nagrada Mila Dimitrijević Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Koristeći pokret kao jeziku ravnopravno sredstvo, Ferlin u ovom projektu kao ishodišni materijal koristi dječji jezik, dječje misli i rečenice koje je prikupio iz niza izvora, i kojima je oblikovao jedan specifičan izvedbeni svijet koji izmiče logici svijeta na koji smo, kao odrasli, navikli. Želeći iz njega stvoriti pokret koji će ga ispuniti novim značenjima Ferlin nas tako ponovo podsjeća na to koliko je snažno naše viđenje svijeta određeno našim korištenjem jezika i koliko neistraženih mogućnosti i u svijetu i u jeziku još postoji.

Za djecu je jezik ponajprije način na koji uče o svijetu, onome oko sebe i onome u sebi, oni za jezikom posežu nesputano i bez predumišljaja, ne misleći o njemu kao nečemu umjetnički vrijednom. Djeca u jezik ulaze kao u igru, jer jednako tako ulaze u svijet, preokrećući ga u glavi i rukama kao da je još jedna igračka čiji način funkcioniranja treba dokučiti. Njihov odnos prema jeziku posjeduje slobodu blisku onoj pjesničkoj, time što djeca te slobode nisu svjesna. Krčeći svoj put kroz jezik, djeca nas stalno podsjećaju na to koliko je snažno naše viđenje svijeta određeno našim korištenjem jezika i koliko neistraženih mogućnosti i u svijetu i u jeziku još postoji.

Namjera je stoga uhvatiti djecu u fazi najintenzivnije igre jezikom i zajedno s njima uputiti se u otkrivanje svijeta kakav je bio prije sto godina te kroz taj stari svijet, izmaštati jedan potpuno nov, za koji će djeca sigurno imati iznimne planove koji će i nas same iznenaditi, zbog čega uostalom i želimo zajedno s njima ući u njihov svijet jezika.