Naivni slikari Hlebinske škole

Grgo Gamulin (1910 – 1997) – znameniti hrvatski povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, dramatičar, romanopisac, esejist i prevoditelj, sveučilišni profesor i pročelnik Katedre za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, suosnivač Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Instituta za povijest umjetnosti – baveći se raznovrsnim istraživanjima i interpretacijama, od romanike do suvremene likovnosti, ne jednom je raspravljao o “naivnoj umjetnosti”. Iako su njegovi prvi tekstovi o tom fenomenu nastali tijekom 1961. i 1962. godine, dakle relativno kasno, kad on u nas postaje dijelom već i povijesna kategorija, od tada, a osobito od sredine sedmog desetljeća nadalje, javljat će se učestalo. S vremenom je Gamulin objavio iz tog područja više značajnih studija i eseja, niz polemika, kritičkih zapisa i predgovora izložbama te nekoliko velikih i opsežnih monografskih interpretacija. Kao prvu monografiju potpisao je cjelovitu i iscrpnu sintezu pod nazivom “Naivni slikari Hlebinske škole”, što je objavljena prvo na talijanskom (I Pittori Naïfs della Scuola di Hlebine, Mondadori, Milano 1974), zatim francuskom (Les peintres naïfs / Ecole de Hlebine, Robert Laffont, Paris 1979); uslijedilo je njemačko izdanje (Jugoslawische Hinterglasmalerie / Ivan Generalić und die Schule von Hlebine, Prisma Verlag, Gütersloh 1982) te švedsko (Naiva målere / Ivan Generalic och Hlebineskolan, LiberFörlag, Stockholm 1983). Iako je riječ o jednoj od najprevođenijih interpretacija nekoga izdvojenog dijela hrvatske moderne likovnosti unutar širega zapadnoeuropskog prostora, knjiga do sada nije nikada bila objavljena u svom izvornu obliku na hrvatskom jeziku (Vladimir Crnković, iz pogovora).

U predgovoru toj studiju Grgo Gamulin 1974. napisao je: knjiga “Naivni slikari Hlebinske škole” nije proizašla samo iz zanimanja za pojavu samu, za ovu homogenu, a opet toliko diferenciranu cjelinu koju Hlebinska škola predstavlja, nego također, a možda i ponajprije, iz zanimanja za teoretski problem koji ona postavlja i predstavlja. To nije, naravno, isključivo estetski problem, nego i antropološki u nekom širem, možda čak i u kulturno-psihološkom smislu. U tome su ova istraživanja bila motivirana teorijskim interesom koji se u svjetskoj kritici do sada prilično oskudno očitovao, a koji je i nas do sada ponukao u više navrata na određene osvrte; tako već 1965. godine na pokušaj definiranja naivne umjetnosti kao pojave relativno moderne i njenih distinkcija u odnosu prema umjetnosti pučkoj, amaterskoj i, uopće, na umjetnost kao takvu. Taj se osvrt, pod naslovom Prema teoriji naivne umjetnosti, pojavio u trenutku kada je u naivnom slikarstvu došlo do afirmacije pojava genetički i stilski koliko diferentnih, toliko i zanimljivih (slučaj Ilije Bosilja u prvom redu, zatim Vangela Naumovskog, Ivana Rabuzina, Matije Skurjenog i ostalih), i kad su, pogotovo na geografskom i kulturnom obzorju Hrvatske, te pojave izazvale ne samo živa razmatranja o modalitetima nastanka tih, recimo, duhovnih fenomena nego i o karakteru njihovih stilskih modifikacija.