Kako biti podrška i razgovarati s djecom nakon tragičnog događaja
Tragedija u OŠ Prečko duboko je potresla cijelu zemlju, a ponajviše roditelje čija će se djeca u siječnju vratiti u školske klupe. Budući da je ovo...
U dobi od 33 godine Nikolina Sesar Dumančić postala je prva hrvatska neurokirurginja, no odluka da zakorači na ovaj “muški teren” nije došla iznenada. Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Nikolina nije odmah znala da želi biti neurokirurg, ali ono što je oduvijek znala jest to da se želi baviti mozgom te da voli poslove koji su konkretni, brzi, dinamični i uzbudljivi. Neurokirurgija je u tom smislu bila najbolji izbor.
Nikolina danas više nije jedina hrvatska neurokirurginja, no svakako je “prokrčila” put i otvorila vrata ove stručne grane medicine kolegicama. Otkriva nam kako najviše uživa u svome poslu jer voli ljude, dok će kao najizazovniji dio izdvojiti suočavanje bolesnika i obitelji s teškim dijagnozama. Mi smo poželjeli doznati više o ovoj iznimnoj mladoj ženi i vrhunskoj liječnici koja trenutačno radi u Specijalnoj bolnici Neurospine, a iskoristili smo priliku upitati je i za savjete o održavanju mozga zdravim.
Najizazovniji dio posla je suočavanje bolesnika i obitelji s teškim dijagnozama. A u osobnom smislu u početku bude teško buditi se usred noći. Sada nakon dugo godina staža, to je navika i puno manji problem. Najljepši dio posla definitivno je kad bolesniku i obitelji preneseš lijepu vijest, kad znaš da si nekome uspio pomoći, kad se bolesnik otpušta kući izliječen….
Izazovi su svakodnevni i raznoliki, okruženi smo s jedne strane teškim bolestima, kroničnim bolovima i neizlječivim dijagnozama, a s druge strane svakodnevnim socijalnim problemima i kompliciranim privatnim situacijama naših pacijenata. Najvažnije je problemima pristupiti profesionalno i ne dopustiti teškim situacijama da te uzdrmaju na osobnoj razini, nego dignuti glavu i ići dalje. Bolesniku liječnik mora biti stup i oslonac, a unatoč tome što mora pokazati empatiju i podršku, ne smije se slomiti i plakati zajedno s njim.
Upravo tako da pokažem maksimalnu empatiju i pružim maksimalnu podršku, ali bez da se osobno involviram u svaku pojedinu tužnu priču.
Ne postoji nikakav specifični ritual. Generalno gledano, bitno je ispuniti sve fizičke i mentalne potrebe – ući u operaciju naspavan, sit, emocionalno smiren. Naša je odgovornost neurokirurško umijeće pokazati u svojoj najboljoj verziji, svaki dan ispočetka.
Osobno se u Specijalnoj bolnici NeuroSpine najviše bavim minimalno invazivnim operacijama na vratnoj i lumbalnoj kralješnici. Dakle, ekstruzijama diskusa i degenerativnim bolestima kralježnice, a područje interesa su mi i bolesti kretanja, poglavito Parkinsonova bolest i njezino liječenje dubokom mozgovnom stimulacijom. Ova nevjerojatno korisna procedura postavljanja elektroda u mozak zlatni je standard u današnjoj modernoj medicini. Osobno se trudim popularizirati takvu vrstu liječenja među našim pacijentima, ali i drugim kolegama stručnjacima. Educirala sam se u Sjedinjenim Američkim Državama gdje sam završila prestižni Fellowship u Portlandu (OR) kod liječnika koji su bili svjetski pioniri u ovoj vrsti operacija.
Pokušavam se čuvati tako da pazim da dovoljno spavam, a baterije punim sa svojom obitelji u druženju i provođenju vremena kod kuće i u prirodi. To nije uvijek lako organizirati, ali ako postoje prioriteti, vrijeme za ono bitno se uvijek nađe.
Imam jako puno ciljeva i želja. Ponajprije bih željela pridonijeti napretku duboke mozgovne stimulacije u Hrvatskoj i u tom smislu i educirati naše pacijente s Parkinsonovom bolešću. Htjela bih pridonijeti lakšem pristupu zdravstvu i edukaciji o brizi za kralježnicu za one najslabije, a to su teško bolesni ljudi s kroničnim bolovima, starije životne dobi. Također kao zadnje, ali ne i manje važno, htjela bih pružiti podršku svim mladim ljudima koji se žele baviti neurokirurgijom i ostaviti traga podučavajući i osnažujući nove generacije. Trudim se na ovim ciljevima raditi svaki dan.
Najviše se susrećem s bolovima u leđima i vratu koje su zbog današnjeg modernog načina života, sjedenja, nekretanja i preintenzivnog gledanja u ekrane, postali jedan od najčešćih razloga izostanka s posla, ali i općenito odlaska liječniku.
Kod bolesti kralježnice bolovi gotovo nikad nisu hitna indikacija za operacijskim liječenjem, ali ako se tome pridruži slabost stopala ili šake, ili još gore, nemogućnost kontroliranja mokraće ili stolice – problem postaje hitan.
Mozak bolje radi što se više koristi. Znači treba čitati, učiti cijeli život, osluškivati oko sebe, znati tražiti pomoć stručnjaka kad se pojavi problem koji sami ne znamo riješiti, na vrijeme tretirati depresiju i sl. A kao možda i najvažnije od svega – kretati se, vježbati, zdravo jesti i njegovati unutrašnji mir i zdrave međuljudske odnose.
Danas je prekomjerna tjelesna težina daleko najčešći faktor koji pridonosi bolestima kralježnice. Dakako, to ne znači da i vitki ljudi ne mogu imati problema. Drugi čimbenici su nedostatak kretanja i dugotrajni nefiziološki položaji.
Glavobolja najčešće nije prvi znak da imate tumor mozga, niti je specifičan pokazatelj nečeg ozbiljnijeg. Ona je češće tenzijskog tipa i povezana sa stresom. Međutim, ponekad to može biti neka ozbiljnija vrsta glavobolje koja se teže liječi, poput migrene, a vrlo rijetko na kraju ispadne da se radi i o nečem puno gorem. Važno je kontaktirati liječnika obiteljske medicine na vrijeme kako bi se moglo čim prije utvrditi kojem stručnjaku dalje.
Naglasila bih svima koliko je važno javiti se liječniku i ne izbjegavati rješavanje zdravstvenih tegoba bilo koje vrste. Također, trebali bismo se svi zapitati zašto toliko ponavljamo koliko je važno zdravo se hraniti i redovito vježbati. Nikad nije kasno za početi!
Foto: Tomislav Presečki