Nije dobro kad je predobro

Ljubav: ne osjećam ju, gladna sam
Dijeta: gladna sam
Seks: nemam energije, gladna sam

Iščekujem kišu. Predivnu kišu koju najavljuju poput Apokalipse gore od 21.12.2012. I dok ju iščekujem, za vrijeme čestog reklamnog bloka, tu i tamo škicnem kroz prozor i vidim kako lišće treperi od jedva primjetnog vjetra kojem opasno konkurira moj slabašni stolni ventilator.

Tako iščekujući razmišljam općenito o vezama, odnosima, ljubavnicima, partnerima, srodnim dušama, pizzi, sendviču s pohanom piletinom, siru s rupama i čokoladnoj torti.

Misli mi se isprepliću. Marko umotan u tanki pršut s maslinama na očima… ili Marko u lepinji s lukom. Više ne znam u koju rubriku bih strpala svoju maštu. Vjerojatno u kulinarsko-erotski show koji ne gleda nitko osim dijetom izgladnjele osobe koje ni ne kuže da je u toj lepinji muškarac, ili da je pak isti taj muškarac obavijen velom pršuta.

Bože dragi, kako bi bilo divno kada bi stražnji pogon bio manji svakim zalogajem! Kada bi barem sama pomisao na hranu topila suvišne kalorije!

No to je moguće isto kao i ući u muški ili ženski mozak i saznati što jednom i drugom spolu predstavlja savršenog partnera.

Godinama sam bila uvjerena da moram partneru dozvoliti da radi sve što želi, jer će me jedino na takav način bezuvjetno zavoljeti.

Svi su me redom ostavljali. Čak i oni najočajniji koji bi privukli ženu jedino na taj način da jednostavno… nestanu. U sebi nisam pronalazila problem sve dok nisam upoznala osobu koja me osvijestila.

Početak ljubavi je bio dosta hladan s moje strane. Kako nismo živjeli u istom gradu, svakim njegovim odlaskom nisam više imala pojma kako izgleda. No polagano mi je počeo odgovarati kao osoba. Nisam mu se nešto pretjerano javljala na mobitel niti sam uopće razmišljala o njemu na taj način u želji da se vidimo. Kad dođe dođe, tako svejedno. Bio je lud za mnom. Svakim dolaskom skinuo bi mi zvijezde i Mjesec s neba sve dok se stvari nisu preokrenule. Sve dok se nisam jako zaljubila u njega. Pomahnitalo, strastveno, manijakalno.

Da me upitao: „Je l’ te mogu prevesti u kontejneru ilegalno preko granice i ostaviti u nekoj pustoši da se ne znaš vratiti, a ako te pronađe policija ideš u zatvor na 10 godina“, odlučno bih mu odgovorila „Da. Gdje da se ukrcam?“.
Smatrala sam da moja bolja polovica jednostavno mora dobiti sve što zaželi i pritom može raditi sve što poželi, jer ću jedino tako biti savršena djevojka u njegovim očima.

Ljubav je počela splašnjavati. Prestao se javljati, a kada bih ga i nazvala bio je u strašnom poslu (čitaj nije radio ništa).

Jednom sam ga milim glasom upitala: „Što se s tobom događa? Nekako si odsutan i hladan“. Šutio je i onda je rekao bijesnim glasom: „Pa želim da me vučeš za nos! Želim da me maltretiraš, da mi zabranjuješ nešto… bilo što! Da pokažeš kakvu-takvu dominaciju!“

„Aha dobro, hoćeš da ti ispećem tisuću palačinki sutra u ponoć?“

Nisam imala pojma o čemu priča i uskoro smo prekinuli, jer sam bila uvjerena da radim dobro.

Sada, nakon dosta godina, shvaćam da veza treba biti igra. Nevina, pozitivna igra koja rezultira misterijem i neprestanim igranjem, natezanjem, ponekom svađom koja bi samo razbuktala strasti.

Kada nestane igra, nestaje sve, i strast, a naposljetku i ljubav.

Dođe na isto, kao da omiljeno jelo radite uvijek na isti način. Ne dodate niti jedan začin više ili manje.
Koliko vam god bilo omiljeno, postat će vam dosadno i omraženo.

A kada ga doradite i umaskirate u nešto drugačije, vraća se onaj divni okus koji vas je opčinio tog prvog puta kada ste ga kušali.

Nema ništa loše u tome da se stavi malo više chilija u omiljenu hranu ili da se žena tu i tamo odjene u francusku sobaricu.

Promjena ionako svima dobro dođe, najbitnije je da ne uključuje razlaz dvaju možda istih svjetova.