Nina Đurđević: “Nakon što su moj tata i brat počinili samoubojstvo, svoje izlječenje pronašla sam u umjetnosti i duhovnosti”

Prema podacima WHO-a, svake godine oko 800 000 ljudi u svijetu počini suicid, odnosno, jedna osoba svakih 40 sekundi, a broj pokušaja je 20 puta veći od broja umrlih. U Hrvatskoj je prosjek dvije osobe koje si dnevno oduzmu život.

Stopa pokušaja samoubojstva je 2-3 puta viša kod žena nego muškaraca. Međutim, pokušaji samoubojstva kod muškaraca češće završavaju smrtnim ishodom jer muškarci koriste smrtonosnije metode samoozljeđivanja (npr. vatreno oružje, vješanje), dok se žene najčešće pokušaju predozirati tabletama. Iako se od 2000. godine u Hrvatskoj bilježi pad broja samoubojstava, samo jedno, ono koje se dogodi u našoj blizini, dovoljno je da nam obilježi život. Tuga, sati i sati preispitivanja, preuzimanja krivnje, terapije, upoznavanje sebe i opraštanja toj osobi, ono su s čim se bore osobe koje su izgubile nekoga od suicida.

Tema suicida u javnosti je zastupljena većinom kroz vijesti, a ne kroz razradu problematike, dok se u društvu još uvijek događa određena stigmatizacija vezana uz osobe koje su pokušale počiniti samoubojstvo ili su završile smrtnim ishodom. Ne razgovarati o samoubojstvu znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor o toj temi znači brigu za probleme pojedinca i razumijevanje ozbiljnosti situacije. Bitno je pričati, čuti i pokazati jer većina ljudi koja pokuša ili počini samoubojstvo očajnički želi živjeti. Oni samoubojstvo vide kao rješenje za njih nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Većina osoba koje su počinile samoubojstvo htjela je ukloniti bol – što je nešto posve drukčije od oduzimanja života. Samoubojstva se događaju i neće nestati ako na njih zatvaramo oči.

Svoju priču o dvostrukom samoubojstvu koje se dogodilo u njezinoj obitelji podijelila je s nama fotoreporterka Nina Đurđević, koja je kroz svoj proces izlječenja između ostalog prolazila i kroz umjetnost, slušajući, fotografirajući i pričajući priče ljudi koji su pokušali učiniti suicid, a moći ćete je vidjeti na izložbi 18. ožujka u galeriji Kranjčar.

Prije, ima sad već dosta godina, izgubila si oca i brata zbog samoubojstva. Možeš li opisati svoje osjećaje i što ti je prolazilo kroz glavu kad se to dogodilo? Jesi li tražila njihove razloge?

Tatino me samoubojstvo prilično iznenadilo. Nisam ga uopće očekivala, što je dosta nespretna rečenica. Kako možeš očekivati da bi se netko ubio? Premda ponekad postoje neki znakovi, no zašto bi mi uopće palo na pamet da bi teži period kroz koji znamo prolaziti mogao rezultirati baš samoubojstvom? Evo baš sada dok pišem me okrznula pomisao da sam možda i mogla naslutiti jer je bilo perioda kad nije bio psihički dobro – moj tata je bio u ratu svih godina i imao je dijagnosticiran posttraumatski poremećaj – no on je znao otići po pomoć u tim trenucima. Tako da me to iznenadilo. To je poput oštrog reza, od tog trenutka sve se nepovratno mijenja, životno drastična promjena.

Kod mene je šok nastupio tek sljedeći dan. Mama me zvala da dođem doma. Došla sam, rekla mi je što se dogodilo. Ne ulazeći u boravak u kojem je već bilo nešto ljudi, otišla sam u svoju sobu, poslušala tri pjesme dosta glasno, spakirala nešto stvari i otišla natrag prijateljici nastaviti gledati film. I sljedeći sam dan uredno sam otišla na posao. Reakcija je nastupila sredinom dana kad sam shvatila, i osjetila, da više nikad neću vidjeti svog oca.

S bratom je bilo malo drukčije. Naš je odnos oduvijek bio protkan težinom i strahom. On je bio jako problematična osoba. Izuzetno ljuta i agresivna, manipulativna, inteligentna, nesvrstana, sebična. Njegovo se ponašanje prema nama zapravo opisuje terminom obiteljsko nasilje koje je trajalo godinama. Svi smo ga se bojali. Nije bilo funkcionalne metode. Život nam se vrtio oko toga kakvog je on kojeg dana raspoloženja. Konačno, moj je brat posljednje dvije godine živio kao beskućnik. Neobično, zar ne. Mislim, jako je teško nekome objasniti kako je do toga došlo… nakon 20 godina straha i nemira.

S obzirom na to da očito nije bio osoba koja će lupiti glavom o pod, izvući iz toga lekciju i krenuti dalje jer uvijek je nekako hodao po rubu, s obzirom na to da nikako nije mogao pronaći način da sudjeluje u ovom životu na zdraviji način, s obzirom na to da je u njegovoj glavi vladao neutaživi nemir, njegova je smrt na mene djelovala potpuno drukčije. Njegovo samoubojstvo bila je njegova konačna kapitulacija. Nije više mogao živjeti sa sobom samim. Nakon toliko godina lutanja i boli, imam osjećaj da je shvatio da više ne može.

Ako je pitanje jesam li tražila njihove razloge, mislim da su mi na nekom nivou bili jasni. Ono što nama ostaje je prihvatiti i iscijeliti se. Mislim da su sada mirniji.

Jesi li u ijednom trenu krivila ili preispitivala sebe?

Nisam se krivila. Niti preispitivala. Jesam malo, no situacija je bila prilično kompleksna s obzirom na cjelokupnu situaciju u obitelji. U to smo vrijeme bili jedna bolna, teška, ozlijeđena obitelj. Ne osjećam da sam mogla utjecati ni na koga od njih dvoje. Brat je bio nedostupan, nestabilan i agresivan, tata zatvoren. A ja prilično ranjena i izgubljena. Dosta godina kasnije naučila sam da nitko nije niti može biti odgovoran za tuđe postupke. Oni su donijeli odluku, iz svojih osobnih razloga koje zapravo nikad nećemo doznati, a koje ja mogu samo naslućivati.

Pitanje krivnje inače je vrlo značajno u slučajevima samoubojstava. I jedna od težih prepreka u procesu prihvaćanja nečije smrti. I nije lako oprostiti niti sebi, niti onima koji su otišli. No do samoubojstva ne vodi jedna situacija, već gomila njih. Kap koja je prelila čašu može postojati, no ono je samo jedna kap. Čini mi se da se čaša punila tim kapljicama mnogo duže od te jedne koja nosi ulogu ključne.

Je li bio period u kojem nisi mogla ni izgovoriti što se dogodilo?

Iskreno, ne sjećam se koliko sam bila zatvorena ili otvorena oko izražavanja svojih osjećaja u to vrijeme. Znam da to nisam skrivala. Pa to su činjenice. Svakako nisam bila ovoliko otvorena kao danas. Trebalo mi je dosta vremena da se iscijelim. Trebalo mi je vremena da uopće otkrijem tko sam. Da se suočim sa svojom ljutnjom i svom paletom drugih osjećaja koji su se pojavljivali. Trebalo mi je vremena da uočim posljedice i da se njima pozabavim. Trebalo mi je dosta vremena da prestanem bježati.

Što smatraš da ti je tada bilo najpotrebnije? Što u tim trenucima najviše treba osobama koje su izgubile nekoga od samoubojstva?

Podrška. Podrška da izraziš tugu na svoj način. Vrijeme. Vrijeme za prihvaćanje. Razgovor ili šutnja. Ili samo bivanje uz osobu koja je u procesu žalovanja. Kakva praktična pomoć također. Osobi koja nekoga izgubi nitko ne može nadomjestiti izgubljeno. Zapravo, nema se tu što pametnoga niti za reći. Osoba mora naći načina da se posloži iznova u svom životu, da nečiju fizičku prisutnost transformira u neki oblik sjećanja. I da je emocionalno u miru.

Meni je osobno pomoglo nekoliko stvari. Zahvalna sam prijateljima što su mi bili podrška. Što su me nježno nadgledali i puštali da nađem svoj način. Pomoglo mi je što sam shvatila da imam jednostavan izbor ispred sebe – prihvatiti ili ne. Jer ionako ne mogu promijeniti. A lakše je kad prihvatiš. Pomoglo mi je to što sam zaključila da je moja tuga pomalo sebična jer sam tužna zbog sebe, ne zbog njih. Ovo možda malo čudno zvuči, no njima je sad dobro (što naravno ne mogu egzaktno znati, no pomaže mi vjerovati u to). Meni nije dobro jer njih nema. Znači nisam tužna zbog njih nego zbog sebe.

A mislim da mi je najviše pomoglo što sam počela istraživati svijet na drugačije načine. Pokušala sam otkriti uzročno-posljedične momente, način na koji ovaj svijet funkcionira, poigravala sam se mišlju da za sve postoji neki razlog. A činjenica da ne mogu mijenjati svijet oko sebe nego samo svoj pogled na svijet mi je uvelike pomogla da iskoristim moć koju imam, koju svatko od nas ima, da uzmem stvari u svoje ruke i budem aktivnija u kreiranju misli i uvjerenja koje zapravo oblikuju cijeli naš život.

Ova tema ti nije nimalo strana. Jesi li u ijednom trenutku i sama pomislila na takav čin s obzirom na situaciju koja ti se dogodila u obitelji?

Jesam, puno puta. Kad sam bila mlađa i tužnija. I znam otprilike kako bih to napravila. Nije to toliko neobičan moment, mnogima padnu na pamet takve misli. Kako je jedna moja protagonistica rekla: ‘Nitko normalan se nije barem jednom pomislio ubiti.’ Jedino što… ja to nikad ne bih napravila. Riba sam po horoskopu, treba mi sto godina da nešto odlučim.

Imam tu privilegiju, koja je nekad jače izražena, nekad slabije, da zapravo volim život. I da sam jako znatiželjna oko toga što se sve još može dogoditi. A posjedujem i određenu dozu optimizma. Također imam dosta širok spektar perspektiva koje sam kadra uočiti čime sam zapravo lišena momenta jednosmjernosti u kojima se nađu osobe koje se pokušaju ubiti. Kroz razgovor s različitim protagonisticama i protagonistima sam zaključila da se oni zapravo ne žele ubiti nego se nađu u nekoj situaciji ili stanju koje nisu uspjeli promijeniti, a koje ponekad može trajati jako dugo, što može biti jako iscrpljujuće. Ponekad jednostavno ne možeš vidjeti neku drugu perspektivu.

Trag uvijek ostaje, no kad si počela dolaziti “na svoje” i oporavljati se? Tvoje izlječenje dolazi i kroz kreativu i stvaranje. Jesi li u tim momentima dok si tražila odgovore, potražila i psihološku pomoć?

Evo tek sada. Već dvadesetak godina čeprkam po sebi zapravo i svašta se mijenjalo tijekom godina. Kažem sada iz nekoliko razloga. Jedan je što se jako puno situacija, stanja i događaja ne sjećam. Znam, malo čudno djeluje, no jedini zaključak koji sam izvela je da sam uslijed svih tih problematika u obitelji i njihovoj dugotrajnosti izgleda razvila obrambeni mehanizam kroz zaboravljanje. Tako da ne mogu sa sigurnošću reći u kojem sam razdoblju kroz što prolazila. Shodno tome, ovih zadnjih nekoliko godina se najbolje sjećam, a i trenutačno se osjećam najbolje sa sobom otkad se poznajem (ili sjećam).

Psihološku pomoć potražila sam samo jednom u životu, u trećem razredu srednje škole kada sam imala bulimiju i shvatila, nakon što sam smršavila osam kila, da očito nisam baš dobro. Otprilike sam godinu dana tajno išla na razgovore sa psihijatricom. Kad sam riješila bulimiju, prestala sam ići. No moj proces oporavka i istraživanja svijeta u sebi i oko sebe išao je preko duhovnosti za koju smatram da je cjelovitija u pristupu. Nekako potpunija. Meni. Nemam ništa protiv kognitivno-emocionalnih čeprkanja, svatko bira svoje načine. Ja sam našla način koji kod mene funkcionira.

Već sam bila spomenula, jedan od važnijih momenata bilo mi je shvaćanje da na vanjske okolnosti ne mogu utjecati, no svakako mogu utjecati na svoje doživljavanje istih. A i stvorila sam svoj neki pogled na svijet koji mi je logičan i jasan, koji je dobrohotan i koji mi pomaže.

Izložba koju radiš posvećena je ovoj važnoj temi i dizanju svijesti. Koji je koncept? Radila si s ljudima koji su pokušali počiniti samoubojstvo u nekom periodu svog života, jesu li ti ispričali priče koje si ti komunicirala isključivo kroz fotografije ili će i njihove priče biti dio izložbe?

Sâm koncept osmišljavala sam dvije godine. Razmišljala što želim reći i kako. I dvije sam godine otprilike tražila protagoniste. Projekt je ispao multimedijalan jer je tema preopširna, preslojevita i predindividualna (u isto vrijeme i opća) da bih ju mogla predočiti samo kroz fotografiju.

Portretiram osobe koje su pokušale samoubojstvo na toj lokaciji, otprilike u slično doba dana. Portretiranju prethodi razgovor o njihovom iskustvu, kako su se osjećali prije, za vrijeme i nakon samog čina, što im je to iskustvo donijelo, kako se osjećaju danas. Audio razgovor dramaturški je posložen u pet poglavlja pri čemu su korištene samo pojedine rečenice ili momenti umjesto cijelih sekvenci razgovora. Jer nije važno tko je rekao, nego što je izrečeno. Nakon susreta, snimanja i fotografiranja pišem tekst, svoj neki dojam našeg susreta u kojem nastojim ne ulaziti previše u pričanje njihovih osobnih priča nego uzimam određene momente za koje smatram da je važno istaknuti. Kratki su to tekstovi, no jezgroviti rekla bih.

S obzirom na to da pričam i svoju priču, napravila sam dva autoportreta koja sam snimila na mjestu gdje su se ubili moj otac i moj brat, uz popratne tekstove također. Mrvicu duže, mrvicu osobnije.

Želim istaknuti kako su portreti mekani, ovakvoj temi ne treba dodatnog tereta već upravo suprotno, malo rasterećivanja. U istu svrhu sam ubacila i tristotinjak fotografija koje sam snimila svojim mobilnim aparatom, a koje zovem odlučne razglednice. Upravo te razglednice, na kojima je prikazano uistinu svašta – od selfieja i pejsaža do raznih situacija – meni daju odgovor na pitanje zašto živjeti. ‘Razlog života je biti živ”, rekla bi jedna moja protagonistica.

Što je najbolje čemu su te ove situacije u životu naučile?

Svačemu. Životu. Da mogu utjecati na svoje emocije i misli. Da ima jako puno pomagača oko nas. Da uvijek postoji više perspektiva. Da je tuga osjećaj kojeg ne treba izbjegavati odnosno da emocije treba izražavati. Tome da su iskustva samo iskustva i da im mi stavljamo predznak. Da prepreku možeš transformirati u prednost. Da ja biram. Da ništa ne znam zapravo. Da je ključno naučiti voljeti sebe. Da svatko ima svoje izazove. Da nema smisla bježati već je pametnije suočiti se sa samim sobom. Da je Ljubav najsigurniji odabir.

Što smatraš da je najveći problem trenutačno u društvu kadasu u pitanju psihičke bolesti ili poremećaji? Komunicira li se dovoljno ? Shvaćaju li se dijagnoze ili stanja ljudi dovoljno ozbiljno?

Općenito mislim da je najveći problem u društvu to što sami sebe ne volimo dovoljno i zbog toga su nam oči više uprte na druge nego na sebe. Skloni smo osudi i površnosti.

Sad sam se sjetila da sam kroz ovo iskustvo upoznavanja različitih ljudi vidjela da neki ljudi pokušaju suicid zato što imaju neku psihičku bolest, najčešće depresiju ili bipolarni. No većina mojih sugovornika nema nikakvu dijagnozu nego su se našli u nekom životnom periodu ili situaciji iz koje nisu znali izaći. Za njih bih prije rekla da su u nekom periodu života imali kakav psihički poremećaj, a ne bolest. Time želim istaći da svi imamo neku problematiku i da se vodimo dijagnozama pola nas bi moglo imati nešto. A zapravo je samo ponekad teško biti tu. Gust je ovaj naš svijet, ponekad se izgubimo u njemu. I nedovoljno komuniciramo apsolutno. Trpamo stvari u sebe dok ne postane previše. Nismo navikli izražavati svoje emocije. Ponekad ih nemamo s kime podijeliti. Ponekad ne znamo što da radimo sa svim tim osjećanjima i izazovima.

Što se nadaš dobiti svojom izložbom? Zaključak za sebe, poruku za druge ili nešto treće?

Dobro pitanje. Osobno, svašta sam već dobila. Mislim, ova moja izražavanja uvijek su sebične prirode. Imam potrebu nešto izbaciti pa koristim fotografiju, po novom evo i pisanje, kao divan terapeutski moment. Bavim se svojim odnosom sa sobom i svojim odnosom sa svijetom oko sebe.

Dobila sam veću svjesnost o tome tko sam i možda objektivniji uvid u svoje životno iskustvo. Dobila sam katarzu jer izbacila sam nešto iz sebe što je željelo izaći. Što je moralo izaći. Znači, iscjeljenje. Dobila sam samopozicioniranje. I veći moment samovrednovanja.

Narasla sam. Mislim, nije se to sve dogodilo samo zbog izložbe. U ovom sam projektu otprilike četiri godine (ako bih birala precizniji odgovor rekla bih da je ovo moj životni projekt) i svakakve sam faze sa sobom prošla unutar toga. Od otkrivanja ljutnje za koju sam mislila da je nemam više. Od konstantnog suočavanja sa smrću. Od razbijanja svojih nesigurnosti. Ma svašta. Izložba je u ovom slučaju ona neka jedna kap koja dolazi posljednja.

Posljedično, nakon ovih intimnih suočavanja, pojavilo se pitanje nekakve šire slike. Poruku koju imam priliku prenijeti. Tako da se u širem kontekstu nadam barem malo otvoriti dijalog o samoubojstvu. (Primjerice, u nekim se obiteljima često ne razgovara o pokušaju samoubojstva kod članova već se stavlja pod tepih kao, nikad se nije desilo.) Potaknuti razmišljanje o cijeloj tog samoubilačkoj stigmi koja ne pomaže suočavanju. Možda potaknuti na preispitivanje osude koja je toliko prisutna u očima svih onih ljudi koji ne razumiju. Možda nas potaknuti da budemo malo nježniji sami prema sebi i jedni prema drugima. Malo otvoreniji i iskreniji. Ne znam. Mislim da je važno razgovarati o tome tko smo i kako se osjećamo.

Foto: Anto Magzan, Ivana Butigan