#nistesami: Nina Baljak o neizvjesnosti, negativnim emocijama i novim spoznajama

Od nečega što je trebao biti samo jedan članak u kojem bi se žene otvorile i razgovarale o svojim unutarnjim borbama tijekom aktualnog izazovnog perioda u kojem smo se svi našli, nastao je cijeli serijal #nistesami. Svrha mu je dati vam do znanja kako uistinu niste jedini koji proživljavate negativne emocije, ali i “hraniti” vas, utješiti i “obgrliti” kad vam je to najpotrebnije. 

Sve divne žene koje sudjeluju u ovom serijalu daju glas svojim osjećajima i hrabro gledaju strahu u oči. Jedna od tih žena, naša druga suputnica, jest Nina Baljak, poznatija pod imenom NinaBljak, kolumnistica i novinarka od čijih se tekstova teško odvojiti jednom kada je otkrijete. Nina riječi i svoje životno iskustvo pretvara u umjetnička djela, a osjećajima daje formu koju se nikada ne libi predstaviti javnosti jer zna da upravo progovoriti o njima na glas, priznati da si slomljena, da nisi oprostila i da se preispituješ – je ono što daje snagu i njoj i svima nama koji njezine tekstove čitamo.

Upravo u tome i jest Ninina čar – ona je jedan od onih superheroja na društvenim mrežama koji nam osiguravaju prstohvat realnosti, šaku optimizma i razlog da “napunimo” srce. Nina je za nas i vas još jednom otvorila svoju dušu i ispričala nam kako se nosi s izrazito teškom situacijom u kojoj se našla.

Jesi li i inače sklona anksioznostima i strahovima?

Ne mogu reći da sam anksiozna, ne volim kada se ozbiljni izrazi, poput depresije i anksioznosti, upotrebljavaju kada si tužan ili uplašen. Kad je riječ o strahovima, za sebe volim reći da sam plašljivica koja se suprotstavlja strahovima i kada joj klecaju koljena. Kao i kod svih drugih ljudi, i kod mene su ponekad prisutni (iracionalni) strahovi, dani kada je teško izaći iz kreveta, strahovi od budućnosti i nepoznatih stvari. No to nije ništa s čim se ne mogu izboriti. Naučila sam kontrolirati loše misli, ne razmišljati previše o budućnosti i o stvarima na koje ne mogu utjecati. No to, naravno, ne znači da nemam loše dane. Imamo ih svi, osobito u ovako teškom periodu.

COVID-19 je utjecao na sve nas, gdjegod da se nalazili. Što se u tvom životu promijenilo?

Sve je drukčije. Suprug i ja smo se nedavno vratili s dvomjesečnog putovanja i cijela ova situacija nas je šokirala. Došli smo odmoriti u Srbiju kod njegove majke, misleći da ćemo tu biti nekoliko dana, a onda su zatvorili granice i morali smo ostati. Plan je bio vrijeme provoditi s ljudima koje nismo vidjeli mjesecima, družiti se, nadoknaditi propušteno, a onda nam je realnost udarila poprilično jak šamar. Svi planovi, u koje je bila uključena i selidba zbog posla, pali su u vodu i to nas je ostavilo bez teksta. Umjesto toga, dobili smo karantenu, život s torbom u kojoj imaš dva para hlača i tri majice i neizvjesnost koja baš i nije najpoželjniji cimer. Nismo se na ovo pripremili.

Osjećaš li već prve posljedice aktualne pandemije? 

Prva posljedica je Borisov posao, koji je na pauzi do daljnjeg. On je chef, a s obzirom na to da su svi ugostiteljski obrti zatvoreni, bit će nezaposlen dokle god se ovo ne smiri. To je bio najveći problem i najveća posljedica svega ovoga. No s obzirom na to da na nju ne možemo baš nikako utjecati, pokušavala sam što manje razmišljati o tome. Prije dva dana sam i ja ostala bez posla. Dobila sam otkaz kojem se nitko od nas dvoje nije nadao. To je druga velika posljedica koja nas je okrenula naglavačke i s kojom ću se tek morati naučiti nositi.

Kako izlaziš na kraj sa strahom na koji je malo tko imun u ovom periodu?

Život u strahu za mene nije opcija jer sam svjesna da strah ne donosi ništa dobrog. Iako je teško kroz ovo ići dignute glave, osobito kada se sjetim da smo oboje bez posla, konstantni strah nešto je što si jednostavno ne želim dopustiti. Teško je, strašno je, neizvjesnost ponekad ubija. No pokušat ću iz svega ovoga izvući najbolje, jer krevet i strah su stvari kojima se ne želim vraćati. Mnogi su ostali bez domova, mnogi zbog ove pandemije ostaju bez svojih najdražih. Treba biti svjestan činjenice da uvijek postoje gori scenariji. Znam da ću iz svega ovoga izaći jača.

Kako ova situacija na tebe djeluje emotivno i psihički? Oko čega najviše brineš?

Moram priznati da puno plačem, no to nije ništa čudno za mene. Emotivnija sam nego inače, plačem na svaki video u kojem je prikazana lijepa strana svega ovoga, a to su zajedništvo, empatija i duhovni rast. Rekla bih da psihički postajem jača te da se iznova učim strpljenju i zahvalnosti. Najviše me brine što će biti s radnim mjestima i ekonomijom kada sve završi. Užasava me činjenica da će mnogim ljudima biti još teže nakon ovoga. S obzirom na to da sam i sama dobila otkaz, zbunjena sam i znam da ću se neko vrijeme sigurno buditi s težinom u prsima, no neću si dopustiti da me to obori.

Trudiš li se ostati “svoja” čak i u ovoj situaciji? 

Dani su mi ispunjeni i poprilično brzo prođu. Dižem se ranije, počela sam vježbati, puno više čitam, imam vremena za filmove i serije, pišem redovno i to me baš usrećuje i smiruje. Puno pričam s prijateljima i obitelji. Češće si govorimo “volim te”, “nedostaješ” i “čuvaj se”, a takve stvari vrate mi osmijeh na lice u sekundi.

Jesi li u ovom periodu samoizolacije napravila nešto za sebe, nešto što ti je čak i poboljšalo kvalitetu života? 

Počela sam se više brinuti o svom tijelu, vježbam svaki dan otkako smo u karanteni. Počela sam pisati knjigu, što me veseli više od ičega, te pametnije iskorištavati sate u danu. Iako će možda zvučati kao floskula, mene je karantena sjetila na to da sam doista bogata zbog ljudi koje imam oko sebe, a sama pomisao na to oplemeni mi život u sekundi. Puno sam suza pustila baš zbog toga što se imam kome radovati, što imam koga iščekivati i što imam koga stisnuti u zagrljaj kada sve ovo prođe.

Jesu li se tvoji prioriteti “presložili” u odnosu na prijašnje, “normalno” razdoblje?  

Rekla bih da jesam. Sam dan mi je apsolutno drukčije “posložen” nego prije. Ne rasipam vrijeme na gluposti, što je prije bio slučaj. Nakon što završim s poslom, često sam radila sto stvari odjednom, a dovršavala gotovo ništa. Sada sve ima neki red i pomalo je smiješno što mi je za to trebala karantena. No s druge strane, lijepo je što iz ovog kaosa možemo izvući nešto pozitivno. Oduvijek cijenim prijatelje, obitelj i sitne životne radosti od kojih čovjek raste, no slagala bih kada bih rekla da ih, nakon svega ovoga, neću cijeniti još više.

Foto: Privatna arhiva

Razgovarala: Lana Biželj