Ogledalo, ogledalce moje…

Foto: Mladen Sekulić

Goga, što misliš…? Hlače… Kako ti se čine…? Super su – kaže. Dobro, idem na blagajnu. To je to…? Nećeš ih probati…? Neću. Blago tebi kad možeš tako bez probe… Mogu. Moram. Otkako su me jednom zamalo zaključali u robnoj kući – imam… kako da kažem… mali problem s tim kabinama za presvlačenje.

Zapravo, kad bolje razmislim – imam veliki problem s tim kabinama, ako me razumiješ. Što ti nije jasno…? Kabine su mjesta na kojima se žena treba osjeća lijepo, je li tako? Tako je. Zaštićeno? Tako je. Jer je tu nekako najranjivija.

I najljepša i najzgodnija u kabini posumnja u sebe. Tu se vidimo u pravom svjetlu, jednostavno je nemoguće bilo što sakriti. I zato, to nisu kabine za presvlačenje, to su prave minijaturne sobe za mučenje. Pokažu ti sve ono što ne želiš vidjeti. U djeliću sekunde navučeš sve moguće komplekse.

Ako sam prije kabine i pomislila da sam zgodna, poslije mislim samo kako da se što prije dokopam kuće, kauča, udobne trenirke i tristo grama Milke s lješnjacima. Jer 38 već odavno nije moj broj. Čak i ako probam neki ’’redovni’’ komad garderobe. A sačuvaj Bože da moram ući u kupaći. Zlo i naopako, depresija zajamčena. Ili bar bipolarni poremećaj. Gore 36, dolje 42.

I to nije kraj s kabinama. Kabine, osim što nas prikazuju u najgorem svjetlu, testiraju i naše strpljenje. Jer, kao prvo – uvijek je gužva. Što je radnja bolja – to više čekaš u redu na slobodnu kabinu. Ako je, kojim slučajem, rasprodaja – slobodno podesi mobitel na štedljivi režim i počni igrati Angry Birds, stići ćeš na red taman kad sedmi put oboriš rekord.

A onda – te kabine su pre – premale. Teško se uspijevam okrenuti u njima. Da nisu pričvršćene – imam utisak da bi’ srušila bar tri, četiri. Treće – možeš unijeti maksimum šest artikala. Sori, ali ja se ne mogu svesti na šest artikala. Šesnaest i nekako, ali šest…?! A i uhvati me neka nervoza, ne znam kako da ti objasnim. Ako je umjesto vrata zavjesa – uvijek mi se čini da će netko proviriti dok se presvlačim.

A tek ogledala u njima – o, ta ogledala, mogu se okladiti da umanjuju. Kako je moguće da mi tamo nešto tako dobro stoji, raspametim se od sreće, kupim, dođem kući i… hm… to više nije to…? I nitko me ne može uvjeriti da iza tih ogledala ne stoji neka kamerica koja sve snima. Godinama živim u neprestanom strahu kako će moje kompromitirajuće snimke iz kabine jednog dana osvanuti na društvenim mrežama. A znaš one filmove gdje se u istražnom postupku koriste dvostruka ogledala – e tako se sve i meni čini da u svakoj kabini s druge strane sjedi netko i snima svaki pokret. Umišljaš, kaže Goga. Nisu svi voajeri. Koga je stvarno briga kako izgledamo u gaćama?

Oooo, ne možeš tako, draga moja… Kako – koga je briga? Pa mene je briga, i te kako me je briga. Kad uđem tamo, pa se skinem, pa bljesne salce pod onim neonom, celulit kipi, vene na sve strane, vidim što nikad na sebi vidjela nisam… i te kako se zabrinem. Ne samo što ja moram gledati, zamisli tek da me ona kamera odozgo snimi…?

Ti si bolesna, znaš…? Nisam. Samo sam oprezna. Uostalom, zaboravila si onu sramotu od prije neku godinu, kad su na onom forumu osvanule slike žena, sve su ih tako slikali krišom da ne znaju…

Ti i tvoje teorije zavjere, kaže Goga. Teorija – ne teorija – neću razmišljati. E zato ti ja lijepo kupim pa probam kod svoje kuće. Pa ako ne valja – odem i vratim, zamijenim. Dok je zakona o zaštiti potrošača, mogu mijenjati do mile volje. Jest da se malo nahodam, ali barem neću završiti na forumu.

Goga se zagleda u strop. To nisu kamere, to je protupožarni alarm – kaže na kraju. A-ha. Otkud ti znaš, da ga nisi ti postavljala…? Možda izgleda kao protupožarni alarm, ali sigurna sam da unutra ima neka mala kamerica koja samo snima… Dušo – prekine me Goga – ti si baš gledala James Bonda kad si bila mala, ha…?

Pssst…! Evo, je l’ čuješ kako zuji…? Sad nas zumira, uvuci taj trbuh, Miss Moneypenny – ako će nas uslikati, da bar sličimo na nešto. Helou, ti gore..?! Maj nejm is Frajerica. Duda Frajerica.