Okreni moj broj…

Foto: Mladen Sekulić

I tako, priđe on meni i kaže “Znaš, jako mi sličiš nekome” – priča mi Nina. – O. K., mislim si, stara fora, govorili su mi to i prije, da sličim onoj pjevačici, kratko ošišanoj… kako se zove… Nije ni važno, uglavnom, kaže on meni kako ga neodoljivo podsjećam na… – Annie Lenox, kažem. Ne? Sinnead O’Connor…? Lisu Stansfield…? Ne, na njegovu bivšu. Molim?!

Tip je tražio tvoj broj zato što sličiš njegovoj bivšoj? Može li niže od toga? Ne može. I što, otpilia si ga klasično…? Ma, kakvi, dala sam mu broj, bilo mi ga je žao. Bilo ti ga je žao…? Pa stvarno, Nina, niže nije moglo. Ti si dno dna.

Mislim, to je prekrasno. Stvarno. Zamisli, nazvao me. I otišli smo na kavu. Jednu, drugu, petu, i taman kad sam pomislila kako je na dobrom putu da je zaboravi – samo čuješ “Divna ti je bluza. Ona je imala istu takvu. Tako mi je drago što sam konačno našao nekoga sličnog njoj.” U stilu – baš lijepo što me podsjećaš na nekoga tko mi je slomio srce. Ooooo, tako sam uzbuđen. Boli li? Boli. Nisam mazohist, zašto pitaš…? Bam! Klasičan nokaut. Postoje ljudi koji nikad ne prebole. Nisu loši. Ali ih se treba kloniti.

Dobro da ti nije rekao da se zoveš kao njegova bivša. Znaš, imala sam jednog prijatelja koji je zabrijao da treba hodati samo i isključivo s Jelenama. Na kraju je i oženio jednu. I…? I ništa. Razveli se nakon godinu dana. Jelena – žena koje nema. Toliko o tome. A danas je u sretnoj vezi s nekom Marijom. Mislim, na ovom svijetu nas ima – koliko? Sedam milijardi, je l’ da…? Vjerojatnost da nakon jedne Nine hodaš s drugom Ninom je jedan naprema milijardu milijuna. Točno, kaže Nina. Ona se zvala Katarina. Rina. Tina. Nina. Ima tu nečega, if you ask me.

I stalno me uspoređivao s njom. Te je imala običaj ustati prije mene. Te je čitala Tolstoja. Obožavala balet. Ona nikada ne bi pojela tri komada torte. Kakva ti je frizura? O. K. je. Bože, kakvu je ona kosu imala, pokazat ću ti… negdje još imam njezinu… Kosu? Ne, slike. Njezine slike.

Mislim, dušo, uozbilji se, helou… Nije da je usporedio par sitnica. Očigledno nisi mogla ništa a da te ne usporedi s njom. Nije fer. Osuđena si na borbu, a čak je i ne poznaješ. Vidjela si slike, pa što. Lijepa? Na fotografijama smo svi lijepi. Naravno da je sačuvao samo one najljepše. Neće mu ostaviti one na kojima izgleda kao alien. Nitko ne zaslužuje da bude uvučen u to. Uostalom, možda ju samo pokušava napraviti ljubomornom? To ti je siguran znak da mu je stalo. Do mene? Ne do tebe. Do nje, blento jedna. Do nje.

I dokad ti misliš tako izigravati paćenicu? Nemam pojma, dobro mi je – kaže i slegne ramenima. Dobro ti je dok ga ona ne nazove usred noći. Dok se ne pomire. Vjerojatno se i on tome nada. Da će ugledati njezino ime na zaslonu. Katarina calling. Vjerojatno mu nije memorirana pod punim imenom. Onda će se javiti kao da je sve O. K. Kao da ne ležiš na pedalj od njega. Kao da ga nije ostavila, povrijedila, napričala mu kako nije do njega i da joj treba vremena…? Reći će mu da joj nedostaje, da je pogriješila. Da misli na nas. Na nas…? Ne na nas. Na vas. Na njih. O, bože, ne vuci me za jezik, znaš što hoću da reći.

Ostani tako, kaže mi Vlado. Kako? Tako, baš tako, ne miči molim te. Zašto? Moram te uslikati, čekaj, gdje mi je mobitel… Sličiš mi… Jako mi sličiš onoj glumici… O, joj, onoj, znaš, gledali smo je u onom filmu s onim, kako se zove… Ma, znaš kad njih dvoje idu u onu pustinju… Kako ne znaš, a gledali smo ga zajedno… Ne znam ja s kim si ti to gledao, ali O. K. je, što se mene tiče – ne moraš se više truditi. Piši. Nula jedan, dva, dva, pet, pet, osam, sedam…