Olga Pakalović: “Imam osjećaj da sam sad u naponu snage”

Nakon sezone koju su obilježile probe, premijere, predstave i snimanja, Olga Pakalović ljeto je provela odmarajući se. Planine, rijeka, more i dječje radosti bile su jedine “obveze” kojima se bavila ovog ljeta. Krajem sezone gledali smo je u predstavama “Mjera za mjeru” i “Nebeski svod” u HNK-u. U ovoj potonjoj glumi sa ženskim ansamblom. Bilo joj je to pa gotovo terapeutsko iskustvo, kako nam kaže, te spominje i kolege s kojima uživa raditi na seriji “Kumovi”. Nenametljiva glumica koju ćemo rijetko vidjeti na naslovnicama otkriva nam zašto više voli život daleko od znatiželjnih očiju javnosti, kako postiže ravnotežu posla i privatnog te zašto je važno biti nježan prema sebi.

“Ponekad mi se čini da imam žurnalofobiju”, govori mi dok komentiramo kako smo teško pronašle termin za razgovor. “Nemam tu crtu ili karakteristiku osobe koja će stalno nešto pričati, komentirati, nego pokušavam biti što iskrenija. Ako me pitaš odmah nakon premijere kako sam; mogu ti tada reći, prazna, pusti me na miru. Iskreno i ljudski. Danas kad postoje društvene mreže i ljudi svašta objavljuju, mnogi se identificiraju s njima, s njihovim ormarima, brakovima, rastancima i sastancima. I misle kako nešto znaju o toj osobi, povezuju se s njima i njihovom pričom. Ja nisam takav tip, sa mnom se mogu identificirati kroz moj rad”, govori nam Olga.

Glas žena

Razgovaramo zato o predstavi “Nebeski svod” u kojoj glumi Mary Middleton, jednu od žena koje trebaju odlučiti je li njihova sugrađanka Sally Poppy trudna ili nije. Njihova odluka, pa tako i presuda, mogu joj spasiti život ili ju osuditi na smrt. “Rad na predstavi “Nebeski svod” bio je poput neke terapije. Bila sam okružena ženskim kolektivom, s redateljicom Marinom Pejnović, jednostavnom i inspirativnom, koja je znala što želi. Svaka od nas glumica imala je svoju priču. Dok bismo čekali izlaz na scenu, puno smo razgovarali. Bilo je jako ljekovito. Kad nas je više, nas žena, i naš se glas nekako bolje čuje i hrabriji je. Svidjelo mi se što smo zajedno. Žena ženi često zna zamjeriti, onako neke sitnice, suštinski nebitne, i takvim ponašanjem znamo zatrovati jedna drugu. A to boli. Lijepo je kad se osvijestimo i živimo taj zajednički glas te kada smo jedna drugoj prijateljice. Promišljamo o temi i prenosimo svoja razmišljanja i na scenu”, objašnjava.

Partneri na koje se može osloniti

Alate koje je naučila u kazalištu primjenjuje u radu na filmu i serijama. Iako su procesi drukčiji, i u jednom i u drugom uživa. Ono što povezuje i kazalište i serije jest odnos i pristup prema kolegama. “Ja volim svoje partnere, volim ih čuvati jer jedno drugome pomažemo. Imam stvarno predivne partnere na koje se mogu osloniti i slušamo jedni druge, a to je predivan osjećaj. I svako toliko zahvalimo jedno drugome što postoji jer mi olakšavaju posao. Jako mi je važna i radna etika. Da se poštuje moje vrijeme i da ja poštujem tuđe vrijeme te da se znaju osnove. Jer kad znamo temelje, kad se razumijemo i poštujemo, onda se možemo zajedno i gubiti i tražiti.”

Sigurnost daleko od očiju javnosti

Proces traženja, onaj njegov konačni rezultat, predstavu u kojoj postaje netko drugi, ali opet ostaje svoja, pokazat će nam na pozornici. I tu se osjeća slobodno i sigurno. No nagrađivana glumica rijetko će takvu sigurnost osjetiti dijeleći svoj privatni život s drugima. “U raznim razdobljima života ispričamo razne priče o sebi. Sve se to mijenja. A ljudi koji se ne eksponiraju toliko, u našem poslu, neka su vrsta alternative. No zapravo oni nemaju potrebu biti tako izloženi. Ja se zapravo time što se ne pojavljujem toliko u javnosti osjećam sigurno i mislim da ne moram nuditi svoju intimu, svoj ormar svima jer to nije moja zona interesa. Isto tako nemam ništa protiv kolegica ili kolega koji to tako rade. Ja sam drukčija, odgovara mi ta neka vrsta javne izolacije. Postoje predivne osobe koje nisu eksponirane, a mogu biti kvalitetnije od nekih drugih”, objašnjava.

Osluškivati samu sebe

Dok razgovaramo o zahtjevnom glumačkom životu, radnim danima koji traju od 05:00 do 22:00, pitamo je i uspijeva li pronaći ravnotežu u životu, pronaći trenutke za predah koji su nam svima važni kako bismo posložili sebe, svoje tijelo i misli. “Moguće je na momente zapravo. Ti se u nekakvom miru pripremaš za to “ludilo”, za taj kortizol koji dolazi, ali uvijek sklizneš, često zastraniš. Nakupi se toliko tog umora pa pokušavaš napuniti sebe, pa puniš i puniš, no nemaš dovoljno hrane za sebe i nemaš dovoljno vremena u kojem bi pročešljao sve to što si skupio na poslu. Opterećujuće je to, kad se čovjek ne puni, kad nemaš ni vikende slobodne, kad sve ide nekako stihijski. Meni je nekako najvažnije da sam svome djetetu odmorna, da sam sebi odmorna, da mogu pronaći inspiraciju, a to nije uvijek moguće. Nije uvijek moguće održati sebe na super razini. No prihvatila sam da nije uvijek idealno, umor čini svoje, ali trudim se u tim situacijama podsjetiti se kako će to i proći”. Pitamo i što joj pomaže u takvim situacijama. “Kad mi bude tako gusto s obvezama, uvijek se moram vratiti na početne postavke. Uspostaviti red, posebno u svome domu. Počistiti i posložiti kako bih mogla krenuti dalje. I jako mi je važno da imam dovoljno sna. I važno mi je da čujem, osluškujem samu sebe. To je kao svakodnevna higijena, da vidim što se to događa “unutra”. Trudim se imati neku temu koja me vodi, taj dan, taj tjedan. Uz to, naravno, pokušavam voditi računa i o prehrani. To je sve dio ljubavi prema sebi i brige o sebi. Dajem si priliku čuti svoje potrebe i želje. Biti nježna prema sebi, ugađati si. Nekad razgovaram s prijateljima ili plešem doma, smijem se na svoj račun, možda odem s djetetom nekamo gdje nikad nisam bila, napravim nešto što nisam prije, uvedem dan bez granica i kontrola. To mi pomaže.”

Nježnost

Upravo ta nježnost prema sebi samoj, razumijevanje vlastitih potreba i želja, ali i mogućnosti u svakodnevnom životu, vodi je i u pristupu njezi tijela. “Usađena mi je navika o brizi i njezi svog tijela, ali društvo je sada postalo agresivno po pitanju onoga kako bismo trebali izgledati i što bismo sve trebali nanositi, imati. Ne slijedim to sve, ali njegujem se. Obavezno, bez obzira na to kada došla doma i koliko god bila umorna, skinem šminku i očistim lice. Nanosim kremu ispod očiju, serum i večernju kremu s retinolom. Ujutro puno ne razmišljam o njezi, umijem se i stavim opet kremu. Trudim se da ona bude kvalitetna jer sam često pod jakom šminkom pa mi je jako važno koju hidratantnu kremu koristim. Često mijenjam brendove i isprobavam nešto novo, a nekim proizvodima se i vraćam”, kaže i dodaje da uživa i u nekim tretmanima, za koje s obzirom na posao i nema baš puno vremena.

Godine u kojima može sve

S godinama primjećuje sve promjene na svome tijelu, no reći će kako joj je energija i dalje ista. “Tijelo malo škripi, što je to sad, pitam se. I to me zbunjuje. Ja još uvijek mogu napraviti špagu, vozim bicikl, romobil. Zato se ponekad plašim onoga što godine nose, a nekad im se veselim. Imam osjećaj da sam sad u naponu snage, da ove ruke mogu još puno pridonijeti kako bih se osjećala sigurnije u budućnosti.” U toj budućnosti nada se da će i dalje otkrivati nešto novo u čemu će uživati, da će pronalaziti ono što voli. “Tako sam krenula i s violončelom, no nisam mogla nastaviti s trudničkim trbuhom. Žao mi je što sam odustala, nadam se da ću kad se malo spusti tempo otkriti što ja zapravo volim. Možda to neće biti violončelo, nego nešto sasvim drugo”, objašnjava.

Iako ne zna što joj nosi budućnost, zna da je pred njom još jedna sezona prepuna obveza. Otkriva nam i da će se snimati još jedna sezona “Kumova”, pa ćemo je, osim u kazalištu, moći gledati i na TV ekranima. “No sad prvo odmor, da sačuvam svoje zdravlje i ljepotu”, rekla nam je sa smiješkom na vrhuncu ljeta.

Foto: Zvonimir Ferina

Intervju je originalno objavljen u tiskanom izdanju Ljepote&Zdravlja 188, za kolovoz 2024.