Kako upoznati partnera online, preživjeti ghostanje, a pritom paziti na svoje psihičko zdravlje otkriva nam psihologinja

U svijetu u kojem tehnologija iz dana u dan napreduje, novije generacije teško da mogu i zamisliti kako je izgledao život prije društvenih mreža, s telefonom “na žicu”, internetom koji je bio svojevrsni luksuz i druženjem isključivo uživo.

Kave, razgovori, viđanja i distanca, više nisu isti pojam kao nekada jer nam je danas sve dostupno, i to na našem dlanu, u obliku mobitela – sada i ovdje, pa čak i ako je riječ o dejtanju. I dok smo nekoć fizički morali izaći iz kuće kako bismo upoznali nekog novog, potencijalnog partnera, danas iz udobnosti svog doma, u pidžami, imamo mogućnost tragati za svojom srodnom dušom. Upoznavanje novih ljudi i potencijalnih partnera, posebno u vrijeme pandemije, većinom se odvija putem dating aplikacija na kojima je potrebno svega nekoliko fotografija i pokoja rečenica o sebi da bismo kreirali profil i krenuli u potragu za idealnim “kandidatima”, baš kao da pregledavamo odjeću u katalogu. U moru muškaraca i žena koji se nalaze na određenoj aplikaciji, postoji velika mogućnost da ćete s nekim pronaći zajednički jezik koji može imati potencijal da izraste u nešto više, bilo da je riječ o prijateljstvu ili vezi. No, što s “odbijenicama” koje dobivate u međuvremenu? Kako one utječu na našu psihu i koliko brzo nastavljamo dalje? Jesmo li uopće dovoljno mentalno jaki za prakticiranje takvog dejtanja? Zbog čega se događa ghostanje (ignoriranje i potpuni nestanak osobe nakon nekoliko dejtova) i što to govori o osobi? O svim ovim pitanjima popričali smo s dr. sc. Doris Čuržik, kliničkom psihologinjom, kognitivno-bihevioralnom terapeutkinjom i edukatoricom u Centru za psihološko usavršavanje.

Dating aplikacije u posljednjih pola godine prednjače kad je u pitanju način upoznavanja partnera, no mogu li one ostaviti negativne psihičke posljedice na osobe koje ih koriste?

Iako istraživanja na ovu temu tek počinju sve više interesirati znanstvenu zajednicu te nemamo mnogo nedvojbeno potvrđenih pretpostavki, u odgovoru ću se osloniti i na osobno kliničko iskustvo kao i dosadašnje spoznaje vezane uz aplikacije i mentalno zdravlje. Rekla bih kako je odgovor potvrdan, no, naravno, pod određenim uvjetima. Sama prisutnost na dating aplikaciji nije dovoljan uvjet kako bi se negativne posljedice očitovale, niti možemo govoriti kako će ona biti uzročnik narušenoga psihičkog zdravlja, nego eventualni doprinositelj ili okidač. Razlog tome je što uvijek u obzir uzimamo interakciju između osobina ličnosti i/ili postojećih smetnji pojedinca i iskustava koje će osoba doživjeti što može producirati raznolike posljedice. Ono što dosadašnja istraživanja pokazuju jest kako će pojedinci s anksioznim stilom privrženosti u odnosima (kojega očituje strah od napuštanja) s većom vjerojatnošću izjaviti kako bi koristili dating apps za upoznavanje potencijalnih partnera. Ovo se pojašnjava percepcijom povećanih šansi za upoznavanjem partnera što potencijalno doprinosi ublažavanju straha od samoće koji je također visoko izražen u ovih pojedinaca. Međutim, ove će osobe ujedno biti i ranjivije na iskustva koja će potencijalno doživjeti korištenjem appa te će i češće određene vjerojatne situacije (npr. da se s nekima i nisu uspjeli povezati) proglasiti negativnim i doživjeti ih rezultatom osobnog neuspjeha i defektnosti. Stoga, možemo očekivati kako će ih radi postojećih pretpostavki o sebi kao potencijalnom partneru doživjeti intenzivnije i manje racionalno od drugih pojedinaca. Spomenuto naravno može dodatno pogoršati postojeću ideju o sebi i predstavlja primjer kojim dating app može posredovati narušavanju psihičke dobrobiti, pogotovo jer se kontakti s raznolikim pojedincima ostvaruju puno brže nego izvan online svijeta. S druge strane, strah od samoće će potaknuti čestinu kontakata s novim ljudima, ostavljajući manje vremena za oporavak od prošloga iskustva. Od koristi je svakako imati pomoć prorade takvih iskustava tijekom rada na sebi ili u najmanju ruku, putem komunikacije s racionalnijim bliskim osobama.

U digitalnom, pa čak i stvarnom svijetu, danas kao da je puno teže ostvariti odnos s nekime. Što bi mogao biti uzrok tomu? Nedovoljan rad na sebi, prebrzo odustajanje, manjak strpljenja, prevelik izbor ili nešto deseto?

Rekla bih da i tu imamo interakciju mainstream poruka, odnosno generalnog stava društva o odnosima – koji je promjenjiv ovisno o vremenu u kojem živimo, i ličnosti pojedinca. Dok je poruka ideala odnosa nekada bila pronaći partnera s kojim će život biti stabilan, što obiteljski, što financijski, današnji pogled potiče dominantno ideju o onom “pravom” i “idealnom”. Zanimljivo je kako već pri spomenu pitanja s kakvim partnerom bi voljeli biti u vezi, većina mojih klijenata ovo pitanje sebi automatski preformulira u pitanje – Kakav je moj idealan partner? Ovo potencijalno govori i o tome na koji smo način već “udešeni” razmišljati, a nije nimalo bezazleno. Tražeći idealnoga u svijetu punom nesavršenih neupitno će dovesti do razočaranja, no i pitanja – Postoji li netko još bolji? Spomenutome zasigurno doprinosi i percipirana “dostupnost” različitih potencijalnih partnera ako je osoba na dating appu. Ista dostupnost može u nekih nestrpljivih pojedinaca doprinijeti ideji kako nema svrhe truditi se oko odnosa, što će povratno povećati vjerojatnost ulazaka i izlazaka iz odnosa. Ovakav obrazac je važno osvijestiti jer doprinosi onome poznatome dojmu kako se jednostavno “nema sreće” u ljubavi. Jer, kako duh vremena u kojemu živimo tipično implicira – ako je pravi/prava, nećeš se morati mnogo truditi i znat ćeš da je to to. To je, naravno, potpuno netočno. Spomenimo još i pritisak doživljaja konstantne sreće u odnosu jer ako leptirići nisu prisutni, mora da također to nije to. No, valja spomenuti kako osjećaj “leptirića” može biti i anksioznost kojega u određenim (često intenzivnim i patološkim odnosima) pogrešno tumačimo kao ljubav i zaljubljenost. Također, poznato je kako je i sam osjećaj sreće i visokog uzbuđenja samo početni dio odnosa koji s vremenom mijenja kvalitetu kako bismo mogli uspješnije funkcionirati unutar ostalih aspekata života. U slučaju posjedovanja nerealističnih očekivanja od odnosa, nekim pojedincima je ovu činjenicu teško prihvatiti i pojačava osjećaj nezadovoljstva i osobne patnje.

Ponavljanje istih scenarija iz odnosa u odnos može biti naporno i frustrirajuće, no očito je da se lekcija ponavlja dok je ne naučimo, što u nepreglednoj količini sadržaja i ljudi na dating aplikacijama nije neuobičajeno. Na koji način doista vidjeti i razaznati u čemu je problem u odnosima? Je li nužno odlaziti u daleku prošlost da bi dijagnosticirali vlastite probleme?

S obzirom na spomenutu sklonost ponavljanju obrazaca neodgovarajućeg vezanja kod nekih pojedinaca daleka prošlost i nije toliko daleka kako se možda čini. Za neke ljude odlazak u prošlost tijekom terapije je nužna stvar jer se radi o razumijevanju, no i mogućnosti korigiranja obrazaca ulaska u odnose u one koji su drukčiji, funkcionalniji. Nerijetko u neodgovarajućim odnosima ponavljamo obrasce ostvarivanja privrženosti s osobama identičnih osobina ličnosti onima iz prošlosti. Tome smo skloni jer su nam takvi obrasci naprosto poznati i jer smo ih doživjeli s osobama koje su nam bile veoma važne u nekome trenu života (npr. roditelj). Na neki način, kao da ih pokušavamo korigirati sa sličnim neodgovarajućim partnerima, no promjena se neće dogoditi ako se vezivanje događa na isti način kao i tijekom naših ranih iskustava. Jedan od ciljeva terapije u ovome slučaju je i otkriti koje potrebe uporno pokušavamo zadovoljiti ulaskom u odnos s takvim osobama, a koje su bile nezadovoljene kada nam je bilo najpotrebnije. Jedna od takvih potreba je i ona za sigurnom privrženošću i stabilnošću. Terapijska prorada takvih obrazaca upravo omogućava stvaranje konekcije i razumijevanja između sadašnjeg trenutka i prošlosti. Nadalje, omogućava i odabir nekih novih strategija, kao i identifikaciju potencijalnog partnera s adekvatnijim osobinama što doprinosi promjeni u načinu vezanja, a naposljetku i uspješnijem odnosu.

Termin ghosting jedan je od načina na koji osoba kaže “ne” drugoj strani, bez da je zapravo išta rekla. Zašto je ghosting i izbjegavanje razgovora postao toliko “popularan” u doba digitalnog svijeta?

Rekla bih da je ghosting samo inačica strategije koju u svijetu izvan online datinga koriste isti pojedinci – a očituje se iznenadnim nestankom i nejavljanjem nakon jednog do dva dejta. Razlika je u tome što je ovaj tip izbjegavanja adekvatnoga komuniciranja nekompatibilnosti drugoj osobi puno lakše i brže izvediv jer se zbiva pod krinkom relativne anonimnosti. Ista ta anonimnost, kao što je vidljivo i iz raznih neprikladnih online komentara ispod članaka kojima svakodnevno svjedočimo, ohrabruje određene pojedince nedostatnih vještina izravne komunikacije i emocionalne zrelosti na neodgovarajuća ponašanja. Ono što doprinosi ovoj pojavi je i spomenuti stav o propuštanju nekoga “boljega” što kod određenih pojedinaca dovodi do brzoga gubitka pažnje za osobu koja će biti “ghostana” zanemarujući empatični element komunikacije s drugom osobom. Tome naravno ne doprinosi niti paralelna komunikacija s nekoliko osoba istovremeno. Neki pak to rade iz nedostatka socijalnih vještina i nelagode komuniciranja drugoj osobi kako nisu dovoljno zainteresirani. No, napominjem, bilo koja informacija adekvatnija je za drugu osobu od držanja u doživljaju neizvjesnosti te izostanka ikakva pojašnjenja nestanka. To se posebno odnosi na ranjivije pojedince koji će biti skloniji razlog ghostanja pripisati vlastitoj neadekvatnosti. One pak koji su imali iskustvo bivanja “ghostanima”, podsjetila bih da određena količina razloga, možda čak i relevantnijih za taj mnogima nemili događaj, leži i u drugoj osobi, a ne nužno isključivo njima samima.

Što ghosting ili pak puko ignoriranje govori o osobi koja ga prakticira?

Kao što je prethodno spomenuto, razlozi mogu biti raznoliki, no ako govorimo o psihološkom aspektu, neki od vjerojatnijih pojašnjenja odnose se na nedostatak socijalnih i komunikacijskih vještina, općenitu sklonost izbjegavanju nelagode, nedostatak empatičnosti, nedostatnu emocionalnu zrelost te smanjeni uvid u- i/ili nemar za potrebe drugih pojedinaca. Moguće je također kako se radi o osobi izbjegavajućeg stila privrženosti koja radi straha od neuspjeha u odnosu iste izbjegava na prvu naznaku intimnosti – koja producira visoku anksioznost i nelagodu – koja se tada naglo prekida izlaskom iz dublje komunikacije.

Ghosting navodno može biti jedan od dodatnih uzročnika brojnih psihičkih problema, pogotovo kod osobe koja je nesigurna. Kako sve on može utjecati na nas i na koji se način nositi s njim?

Iz strogo kliničkoga pogleda, ghosting ne svrstavamo u uzročnika psihičkih poteškoća, nego faktora koji može doprinijeti dodatnom narušavanju mentalnoga stanja ranjivijih pojedinaca jer na njega nećemo svi imati istu reakciju. No, pojedinci narušenoga samopouzdanja te samopoštovanja sa spomenutim anksioznim stilom privrženosti bit će najviše pogođeni upravo radi straha od napuštanja. Može rezultirati jačanjem straha od odbacivanja, samoće, vjerovanja u vlastitu neadekvatnost, te doprinijeti anksioznosti oko stvaranja odnosa te deprimiranom raspoloženju, kao i obeshrabrenom pogledu u budućnost. Takva iskustva tijekom, primjerice, terapije prorađujemo sagledavajući različita značenja koji ghosting predstavlja za pojedinca kao i njihovu utemeljenost u realitetu. A generiramo i neka nova pojašnjenja koja pojedinac ne može uvidjeti radi pretjerano selektivne percepcije situacije. Takav pristup za psihološki ranjive osobe može doprinijeti osnaživanju racionalnoga mišljenja te jačanju otpornosti na neugodna životna iskustva, no i omogućiti im da se izlože potencijalu stvaranja odnosa koji će biti identificiran kao benefitan. U nošenju s ghostingom poseban naglasak stavila bih na sekundarnu procjenu situacije koja će u obzir uzeti i karakteristike druge osobe koja se odlučila za takav čin. Naravno, razmatranje doprinosa vlastitog obrasca vezivanja također je od koristi, ponekad nas naprosto privlače osobine s kojima nećemo doći do željena cilja. Važno ih je znati prepoznati.

U doba pandemije i svega što smo doživjeli ove godine, potreba za bliskošću nije nam strana, no istovremeno kao da smo sve dalje od samih sebe. Postoje li načini i metode kako se istinski usredotočiti na rad na sebi bez utjecaja vanjskih potreba za prisnošću?

Vanjske utjecaje ne možemo u potpunosti izolirati, no itekako ih možemo naučiti balansirati. Živimo u svijetu u kojem je doživljaj sebe potenciran stupnjem odobravanja naših života od strane bliskih, no nerijetko i ne toliko bliskih pojedinaca, prije svega na društvenim mrežama. Iste te mreže pokazale su se unutar istraživanja doprinositeljima pogoršanja mentalnoga zdravlja ranjivih pojedinaca. Gotovo se stvara dojam kako neko osobno iskustvo nije niti zapravo doživljeno ako nije izloženo pogledima koji će ga iskomentirati uz očekivani stupanj divljenja i odobravanja. A iskustvo je upravo to – nešto nerijetko vrlo osobno, možda ponekad i nepotrebno da ga drugi razumiju poput nas, da bude shvaćeno onako kako smo naumili od strane drugih, da ga izlažemo lajkanju, komentiranju – a nerijetko samo pukom kontaminiraju. S razlogom smo osobno prije dijelili samo s najbližima i najdražima, onima odabranima s razlogom, a ponekad samo s nama samima. Sasvim je uredu djelić iskustva koje nam je važno zadržati i za sebe i izdržati nelagodu nedostatka informacija o mišljenjima drugih. Uvidjeti kako postojimo i bez toga. Većina drugih ionako zauzimaju samo uloge statista našega života, a ta uloga i nije odveć prevelika. Vanjski utjecaji će uvijek postojati, no važno je naučiti i kako pojedinac posjeduje kontrolu nad time kome i čemu će taj utjecaj prepustiti, dopustiti. Ako već nije unutar vlastite terapije, neka početak ovoga istinskog usmjeravanja na rad na sebi započne već jednostavnim pokušajem čuvanja i razabiranja onoga što nam je važno od onoga što nam je manje, a čini nas ranjivima – a to su naša iskustva, misli, osjećaji. Oni su ionako najstvarniji i najvrjedniji u nama samima, a ne u prolaznoj dopadljivosti drugima.

Foto: Pexels, Unsplash