Službeno je: Single žene su sretnije od single muškaraca
Život samaca ima svoje prednosti i mane, a sreća pojedinca koji nije u vezi najčešće ovisi o tome koliko žarko zapravo žudi za partnerskim odnosom....
“Pozdravi se sa svojim najboljim prijateljem” rečenica je koja se u nekim školama više ne smije čuti.
Smatra se da je to način koji ne izjednačava djecu i utječe na jaz među njima. Tako misle psiholozi i čelnici nekih osnovnih škola u svijetu u kojima se termin “najboljeg prijatelja” počeo zabranjivati i izbacivati iz uporabe, sve zbog straha da se djeca koja nemaju najbolje prijatelje ne osjećaju izolirano.
Sve je zapravo počelo još 2013. godine kad su u privatnoj školi Thomas’s Battersea u Londonu, koju trenutno pohađa princ George, odlučili početi ohrabrivati djecu da imaju ‘puno dobrih prijatelja’.
Potom su sličnu praksu preuzele i neke druge škole u Europi i SAD-u, zbog čega je američka psihologinja dr. Barbara Greenberg izjavila da je zabrana pojma “najbolji prijatelji” vrlo intrigantan socijalni eksperiment, no ne i nevažan jer postoji puno djece koja se osjećaju jako osamljeno i marginalizirano zato što nemaju najboljeg prijatelja ili su ga tijekom života imali, ali se odselio ili ga više nemaju iz neki drugih razloga.
Priznaje stoga da je pojam najboljeg prijatelja djeci itekako poznat i svjesna je da je nemoguće djeci zabraniti da ostvare blizak odnos s nekim tko im je posebno drag, ali je činjenica da bi se upravo u školama trebalo više paziti na to da djeca doista imaju više od jednog najboljeg prijatelja.
“Djeca tako postaju posesivna, previše traže i previše se koncentriraju na odnos samo s jednim prijateljem, što ih priječi da se u jednakoj mjeri druže i s drugima te imaju veće, šaroliko društvo, umjesto da opsesivno njeguju odnos samo jednom “svojom” osobom.
Sličnog su mišljenja, čini se, i drugi stručnjaci pa je na tu temu nedavno pričala i stručnjakinja za obiteljske odnose Liz Fraser kad je u emisiji “Good Morning Britain” objasnila da djeca odabirom najboljeg prijatelja od sebe automatski stvaraju mini zatvorenu grupu bez mogućnosti da u nju prime još nekoga ili se sami druže s drugima. A postoji još jedna strane ove medalje koju je Liz Fraser naglasila iz svoje mladosti:
“Neka djeca nemaju najboljeg prijatelja. Nisam ga imala niti ja, ali da sam ga imala, mislim da bi to bilo zato što se nitko drugi ionako ne bi družio s nama.”
Dakle, neka su djeca doista prisiljena naći sebi para kako se ne bi osjećala izolirana u takvom “sparenom društvu”.