OVO JE NAJVEĆI STRAH koji svaki partner u ljubavnom odnosu ima

Od brojnih strahova koji se mogu pojaviti u čovjeku, ovaj se nekako najviše manifestira u intimnim, bliskim, ljubavnim odnosima. Osoba ga može biti potpuno nesvjesna sve dok ne uđe u ljubavni odnos.

Komadić straha tada se pretvara u stijenu straha. Što vam je osoba bliža i što ste povezaniji, kao da je strah sve veći.

Obilježja straha od napuštanja (D. Richo):

• osoba se ne može lako povući kada partner/ica treba prostora
• pretjerano se oslanja na partnera/icu ili se čini da mu/joj nikad nije dosta dodira
• poklanja previše pozornosti, previše prihvaća, previše dopušta
• želi podijeliti osjećaje i informacije
• više se brine za partnera/icu nego za sebe
• prilagođava se partnerovom rasporedu i planovima
• postavlja labave granice i tolerira zlostavljanje, nevjeru ili nezadovoljstvo u vezi
• ovisan/a je o partneru i stalno daje više
• pokazuje strah, skriva ljutnju
• uvijek radi kompromise, hoda kao po jajima
• Treba partnera kao stalno društvo (Ostani sa mnom.)
• uznemiruju ga/ju odlasci i dolasci
• traži povezanost i bliskost
• dopušta da potrebe postanu ovisnost
• partnerova odsutnost doživljava se kao gubitak.

Strah od napuštanja je duboko stvoreni strah nastao u ranoj životnoj dobi. Nastao je na temelju interakcija i stila privrženosti sa primarnim skrbnikom. Više o utjecaju rane privrženosti na stil privrženosti u ljubavnoj vezi sam pisala u ovom tekstu.

Ako je dijete u ranim godinama života imalo stalna iskustva sa osjećajem napuštenosti, to se također prenese u odraslu dob. Sakriveno u vašim najmračnijim dijelovima, taj strah miruje sve dok ga kontakt sa voljenom osobom ne probudi. Tada strah preuzima glavnu riječ svaki put kada dođe do najmanjih naznaka da nešto između vas i partnera/ice nije u redu. Potencijalni prekid i ostavljanje kao da je stalno u pozadini vašeg života.

Korijeni straha od napuštanja

Zamislite dijete od trećeg mjeseca koje je gladno. Njemu se sekunda te gladi čini kao godina. “Zašto mama i tata ne dolaze? Umrijet ću.” Tako to izgleda iz dječje perspektive. Ono još ne poznaje pojam vremena i potpuno je ovisno o odraslim osobama. Iz tog razloga priroda nam je i dala tako jake alate za preživljavanje, poput signalizacijskog plača u toj dobi. Čim osjeti glad, u djetetovom mozgu se pali alarm za preživljavanje te kreće jaki plač. Naravno, nije jedna sekunda gladi ta koja određuje daljni djetetov razvoj, no ako se to oduži i ponavlja se iz dana u dan, dijete nauči ne vjerovati primarnim skrbnicima. Uz to važan je i način na koji majka/otac provode dane sa djetetom.

Grle li ga tijekom dana?

Poljube bez nekog “povoda”?

Razgovaraju li s njime dok ga premataju?

Kakva je općenito atmosfera u obiteljskom domu?

Kakva je dinamika odnosa između majke i oca?

Ako u prvim mjesecima života nije stvorena sigurna privrženost, dijete će bazično imati nepovjerenja prema majci, ocu kao i prema ostalim osobama. Pri svakom odlasku majke/oca osjetiti će anksioznost zbog odvajanju te strah od napuštanja. Pri povratku skrbnika, biti će sretno što su ipak vratio/la, ali istovremeno i jako ljuto. Cijeli taj proces se uvijek iznova odvija u odrasloj dobi kod osoba koje imaju navedena iskustva iz ranih godina.

Osobe koje imaju strah od napuštanja stalno imaju fokus na drugu osobu kako ne bi osjetili što se u njima događa. Ponekad znaju biti u vezi samo kako ne bi osjetili samoću. Najvažnije u ovom procesu je da se osoba suoči sa strahom u sebi te ga proradi. Bez obzira na koje načine bježali, strah je uvijek brži i sustigne vas kada se najmanje nadate. A jednom morate stati i pogledati u sebe. To je ono što je u terapijskom procesu najteže, ali i najkorisnije. Proći kroz sve potisnute emocije kako bi se oslobodila zatomljena energija potrebna za promjene.

Piše: Marta Kravarščan, osnivačica Centra osobnog i poslovnog razvoja Put promjene

IZVOR: METRO-PORTAL.RTL.HR