Život bez otpada – nužnost, krajnost ili privilegija?

Način života bez otpada rješava problem otpada koji se događa diljem svijeta. Koliko puta ste pročitali ili čuli za ovu bajku?

Mnogo je korisnih stvari koje kruže o zero waste pokretu, kao što je korištenje sigurnosne britvice umjesto jednokratne plastične, ili višekratnih pamučnih blazinica za uklanjanje šminke, koje i sama koristim. Zero waste zajednica kakvu poznajem pokušava prikazati pojedinačne uspjehe i neuspjehe, svojevrsne transformacije navika, odnedavno čak primjećujem i pomak u raspravama o većim sustavnim problemima, a ne samo o coffee to go čašama za višekratnu uporabu. Ipak, u svim medijima, izvan zero waste zajednice, izvještavanje o načinu života bez otpada nevjerojatno je aktualno i hiperfokusirano na smanjenje plastike za jednokratnu uporabu iako se većina ljudi koja prati pokret umjesto samo na plastični otpad više okrenula korištenju već postojećih resursa.

Prema Zero Waste International Allianceu, zero waste pokret je “očuvanje svih resursa putem odgovorne proizvodnje, potrošnje, ponovne upotrebe i oporavka proizvoda, ambalaže i materijala bez spaljivanja i bez ispuštanja u zemlju, vodu, ili zrak koji prijeti okolišu ili ljudskom zdravlju”, ili, jednostavnije rečeno, konzumirati manje nepotrebnih gluposti da biste imali manje gluposti za baciti. Pokret je postao posebno istaknut posljednjih godina kao odgovor na sve alarmantnije vijesti o vodotocima začepljenim plastikom, rastućim odlagalištima otpada i nedovoljno niskim stopama recikliranja. Dakle, krajnji cilj je postići nultu stopu otpada smanjenjem aktivnosti recikliranja ili slanjem predmeta na odlagalište.

Postavlja se pitanje je li život bez otpada održiv?

Prije nego što krenemo dalje, riječ s kojom imam najviše problema pri kretanju u zero waste lifestyle je upravo ta “nula”. Zašto? “Nula” je nemoguća, prije svega zbog drugog zakona termodinamike koji nas uči da se kvaliteta energije pogoršava s korištenjem. Stoga, rasprave o otpadu trebale bi biti uokvirene oko smanjenja, a ne oko nedostižnih ciljeva koji umjesto da inspiriraju, jednostavno demotiviraju. “Nula” vas priprema na gorak okus neuspjeha, čineći pokret plodnim tlom za istu toksičnu psihologiju koja je prisutna u svim krajnostima. Zašto je toliko teško nazvati ga “pokret za manje otpada” tj. low waste? 

Neki od vrlo utjecajnih zero waste influencera često poziraju s malim staklenkama u koje stanu godine njihovog smeća, čime nam “vrište” da baš svatko, bez obzira na svoj socijalni i ekonomski status – može živjeti s nula otpada! Komercijalni zero wasteri tako misle da je proizvodnja sićušnih količina smeća – točnije, vrijednost jedne staklenke – vrhunac ekološki svjesnog ponašanja. Ali ideja da pakiranje vašeg kupljenog proizvoda označava točan odraz otpada koji nastaje u cijelom procesu proizvodnje je suluda. Možda ćete kupiti minimalno zapakirano meso u mesnici, ali jedenje mesa jedna je od najrasipnijih potrošačkih navika u kojoj možete sudjelovati. Dok s ponosom izbjegavate pakiranu hranu u zračnoj luci, jedan let može poništiti godinu dana inače ekološki svjesnog ponašanja.

Život bez otpada gotovo je nemoguć ako niste iznimno privilegirani sa slobodnim vremenom i financijskom moći za to. Je li težnja ka nultoj stopi otpada na individualnoj razini najbolji način za korištenje te privilegije za spas planete i društva u cjelini? Ili bismo također trebali zahtijevati da se i vlade konačno uključe i pokrenu?

Čak i uz privilegiju slobodnog vremena i dovoljno novca, izbjegavanje svakog otpada i dalje je bilo vrlo zahtjevno. Da biste pronašli proizvode koji nisu upakirani u ono što će postati smeće, možda ćete morati otići na tržnicu koja je sat vremena udaljena od mjesta gdje živite. Poželite li se domaćeg humusa koji ćete pripremiti sami, ipak ćete proizvesti reciklirajući otpad u obliku aluminijskih limenki ili vrećice koja je razgradiva, no nije kompostabilna. Što je s time kada ste bolesni i morate koristiti lijekove? Što kada nemate novaca za proizvod koji je označen kao prihvatljiv, a da ne pričam o tome koliko greenwashing iskorištava dobru volju onih spremnih i na nasilje prema sebi, odlazeći u krajnost preko svojih mogućnosti. Zero wasteri će sve racionalne razloge za nemogućnost sudjelovanja u pokretu okarakterizirati kao sebičnost ili lijenost.

Uz kulturu otkazivanja, glavno oružje zero waste pokreta je osjećaj krivnje!

S vremenom, mijenjajući sve više navika kako bih smanjila količinu otpada koju proizvodim, moja se motivacija promijenila od želje da sudjelujem u promjeni na pokušaj izbjegavanja krivnje. Odjevni predmet s plastikom na etiketi, zaboravila bih tražiti piće bez slamke, plastična ambalaža za lijekove ili dodatke prehrani… zbog svega sam se osjećala loše. 

Osjećaji vezani za pokret su ogromni i raznoliki, ali dolaze u mnogim nijansama anksioznosti i ljutnje. U želji za očuvanjem, smetalo bi me gledati kako trend postaje novi Instagram status i kako iste osobe koje fotografiraju svoje sponzorirane boce za vodu drugi dan reklamiraju fast fashion webshopove, dok istovremeno dociraju pratiteljima koliko je ekologija važna. Na kraju trošimo energiju na uzrujanost zbog pokreta koji je dobronamjeran umjesto na stvaran problem.

Na kraju, pokret sužava percepciju ljudi o otpadu pa tako ispada da se on sastoji samo od onoga što fizički bacaju u smeće. Oni koji pišu o svojim individualnim naporima za smanjenje obično koriste fraze poput “bez plastike” naizmjenično s “bez otpada”. Ove fraze nisu sinonimi! Otpad dolazi u mnogim oblicima. 

Ono što me motivira da živim zelenije jest saznanje da pokušavam raditi na pozitivnim promjenama, da učim, rastem i poboljšavam se svakim novim danom.

Od velike je važnosti priznati si kako naši postupci utječu na planet, ali ne možemo ignorirati sustavne nedostatke dizajna koji stvaraju naš problem otpada i okrivljavati one koji iz određenih razloga nisu u mogućnosti sudjelovati u promjeni na jednaki način kao mi ili netko drugi. 

Činjenica da je multinacionalnim brendovima dopušteno agresivno plasirati nezdravu hranu i jednokratne plastične proizvode siromašnima, gdje ne postoji infrastruktura za pravilno rukovanje otpadom, jedan je od najznačajnijih problema. Nevjerojatno je da se teret izbjegavanja otpada stavlja na potrošača, i to samo na potrošača. Bez poreza nametnutih od strane vlade i propisa za korporacije koje proizvode ambalažni otpad, kako očekujemo na vrijeme ostvariti značajan pomak? Dovoljno je teško, čak i za one najopremljenije od nas, smanjiti svoj plastični otpad. Ne možemo očekivati da nam se drugi pridruže osim ako to ne učini i vlada svojim primjerom. Kroz marketinške metode stručnjaci za prodaju uče kako su upravo brendovi ti koji stvaraju trendove i potrošačke navike? Kada je u pitanju preuzimanje odgovornosti za programe vjernosti i povrat ambalaža kako bi zbrinuli otpad koji su inicijalno oni proizveli, peru ruke jer je profit jedino sveto pismo za njih.

Promicanje ovakvog načina života i ignoriranje načina na koje naše privilegije to često čine mogućim, ne doprinosi našim ciljevima. Moramo početi priznavati koliko je siromašnim i/ili zauzetim pojedincima teško sudjelovati čak i kad to žele. 

Sljedeće na mom popisu pritužbi je i problem rodne neravnopravnosti u cijelom pokretu. Ležerni pogled na hashtag #zerowaste na društvenim mrežama ili stranicama autora brojnih ekološki osviještenih blogova naglasit će koliko je ovaj pokret ženstven. Pretpostavljam da je ovaj pokret sklon još većem rodnom jazu od drugih ekoloških inicijativa zbog svoje usredotočenosti na to kako se može smanjiti otpad koji dolazi iz kućanstva, područje nad kojim još uvijek većinski vladaju – žene. To je neugodno, ponajviše zato što je život bez otpada dugotrajan i skup, a svi znamo kakva je situacija s nejednakim plaćanjem muškaraca i žena za iste poslove. Štoviše, dobro je dokumentirano da muškarci manje recikliraju, više bacaju smeće i imaju veće ugljične otiske. Pa kad je već tako, voljela bih da muškarci i žene imaju barem jednake neugodnosti.

Moderna industrija otpada nastala je iz potrebe za smanjenjem opasnosti po javno zdravlje od otpada. Njegov je cilj gospodariti otpadom na ekonomski i ekološki prihvatljiv način.

Zero waste industrija ima za cilj eliminirati sam koncept otpada jer u prirodi ne postoji stvar kao što je otpad, već samo resursi pa nam je potrebna promjena obrasca s upravljanja otpadom na upravljanje resursima. A da bismo to postigli, potrebni su nam svi, od građana preko državnih dužnosnika do industrijskih dizajnera.

Moramo se upustiti u razgovore s onima izvan održivog balona i iskoristiti svoju privilegiju zahtijevajući od vlada i proizvođača da rade bolje. Vrijeme je da o zero waste pokretu razmišljamo izvan staklene teglice.

Pročitajte: Karakter se ne trži niti ne kupuje: Doviđenja influenceri, dobro došli genuinfluenceri!

Tekst: Petra Sever

Foto: Pexels