Pitali smo 4 žene kako izgleda veza na daljinu u vrijeme pandemije

Veze na daljinu stare su kao i ljubav – ili barem ljubav naših djedova i baka, koji su neumorno pisali pisma i strpljivo čekali odgovore na ista.

Sve te priče o ljubavima koje su se iskazivale kroz riječi, lijepile u obliku poštanskih markica te izjavljivale putem prljavih slušalica telefonskih govornica – naučile su nas da ljubav ne poznaje granice. No granice, te nevidljive crte koje su odredili ljudi koji nisu vjerovali u kozmopolitizam, i dalje postoje. Bez obzira na to što ljubav ne poznaje kilometre, kilometri i granice nekada znaju zadati glavobolje, a veze na daljinu nije nimalo lako očuvati. Teško je nemati mogućnost sjesti u taxi i odvesti se do svoje osobe usred noći samo zato što ne želite gledati film sami. Teško je poljupce razmjenjivati putem videopoziva i grliti se pomoću GIF-ova. Istina je da su nam internet i društvene mreže olakšale stvari, no neizmjerno je teško ne biti kraj osobe koju voliš u trenucima velike sreće, tuge i svih drugih emocija koje je ljepše i lakše podijeliti s drugima. Situacija koju nam je donijela pandemija koronavirusa održavanje veza na daljinu učinila je još težim, a o tome smo popričali s mladim ženama čije su ljubavi kilometrima daleko od njih.

Laura, 27

Upoznali smo se dosta prije korone, ali recimo da nam je veza krenula u nekom ozbiljnijem smjeru nekoliko mjeseci prije prvog lockdowna. On je tada živio u Novom Mestu u Sloveniji, a ja u Zagrebu. S obzirom na to da su sve mjere tada bilo iznimno stroge, nismo se vidjeli tri mjeseca. Taj period je bio dosta zahtjevan i trebale su tone strpljenja da to nekako izguramo. Kada su u lipnju počele popuštati mjere, sve je opet postalo lakše, viđali smo se kao i prije i nismo imali u vidu da bi nas opet mogao dočekati taj teži period. Ali dočekao nas je. Već krajem srpnja Slovenci su počeli praviti probleme pri prelasku granice, a onda su krajem kolovoza stavili Hrvatsku na crvenu listu i tada je praktički jedina opcija da se vidimo bila ta da zajedno otputujemo negdje, što smo i napravili u rujnu, nakon čega je on odselio u Pariz. Još jedno veliko fizičko udaljavanje koje se dogodilo zbog ekonomskih posljedica korone.

S obzirom na stroge zaštitne mjere koje su postojale između Slovenije i Hrvatske tada, nisam previše ozbiljno doživjela taj odlazak. Tek sam mjesec dana kasnije shvatila da on više nije tu i da ćemo dolaske i odlaske od sada morati pažljivo planirati. Paradoksalno, vjerojatno ćemo se moći češće viđati sada kada je 1300 km daleko, nego što smo mogli kada smo bili udaljeni 65 km. Otprilike jednom mjesečno ili malo rjeđe provedemo po 4-7 dana skupa, ovisi kako nam posao dopusti, a da bi olakšali cijelu situaciju često razgovaramo preko videopoziva, nastojimo imati puno razumijevanja jedno za drugo, biti pažljivi i neprestano si pokazivati da se volimo.

Mislim da veze na daljinu zahtijevaju više strpljenja i povjerenja od veza na blizinu, ali isto tako mora postojati neka izvjesnost sljedećeg susreta ili budućeg zajedničkog života kojoj se oboje možete radovati. Jednom sam tako bila nešto malodušna i pitala se kako ću cijelu ovu godinu izdržati na toj velikoj udaljenosti, cijelo vrijeme zapravo sumnjajući da ću ja to moći, a on, vječni optimist, kaže: “Pa to uopće nije puno vremena, samo još pet puta ja moram doći kod tebe i pet ti kod mene, vidjet ćeš da će to brzo proći”. Tako nekako i prolazi… Moram priznati da je ova pandemija izuzetno zahtjevno vrijeme za održavanje veze na daljinu, ali zapravo je većina toga onakva kako si postaviš da bude i svakome problemu se može naći rješenje ako razmisliš o njemu dovoljno hladne glave.

Alma, 27

Pišem ovo na aerodromu dok čekam let za Portugal i ne mogu opisati koliko sam sretna. Vidjet ću svog dragog nakon sedam predugih mjeseci. Nikad ovoliko dugo nismo bili razdvojeni. Upoznali smo se dok sam živjela u Lisabonu prije dvije godine, tako da smo prve trenutke veze proveli zajedno. Kasnije smo se viđali bar jednom mjesečno, ili bi on došao u Srbiju ili bih ja njega posjetila u Portugalu. I nije nam bio nikakav problem, uživali smo u vezi na daljinu. Sreća u nesreći je da sam bila u Portugalu dva mjeseca i vratila se kući baš pred sam karantenu, tako da smo bili zajedno prije ovog ludila. Trebala sam ga posjetiti u srpnju, ali građanima Srbije nije bio dozvoljen ulazak u Portugal. Tako da smo provodili dane na telefonu. Nije bilo lako, ali nekako sve to zaboravljam sada kada znam da ćemo večeras spavati jedno pored drugog.

Marija, 30

Nas dvoje smo kolege s Medicinskog fakulteta u Beogradu. Ljubav je planula u Budvi, na Medicinijadi, kada smo bili studenti pete godine fakulteta. Isti interesi, iste želje, isti pogledi na svijet. Nakon što smo shvatili da u Srbiji, nažalost, nema svijetle budućnosti u našoj profesiji, odlučili smo pokušati u Njemačkoj. Njegova prednost je bila već odlično znanje njemačkog jezika, pa smo odlučili da se on prvo zaposli, a ja odem preko vize za spajanje obitelji, ubrzo nakon njega. Svim našim prijateljima, koji su samo koju godinu ranije otišli, nije bilo ni upola teško kao nama, jer su ambasade radile punim kapacitetima i vize su se čekale mnogo kraće. Ova 2020. je naša prva godina braka, trebala je biti najljepša, najslađa, s puno isplaniranih putovanja i lijepih događaja. No mi smo prvu godinu braka proveli više odvojeni nego zajedno, a zatvaranje granica Njemačke i izvanredno stanje u Srbiji sve je to učinilo još težim.

Maja, 35

Upoznali smo se prije više od godinu dana i ubrzo potom smo započeli vezu. Usprkos udaljenosti (Srbija-Italija), poslu i obavezama uspijevali smo se viđati svakih mjesec, mjesec i pol dana po dva do tri tjedna. Međutim, dogodila se korona. U prvom valu se nismo vidjeli četiri mjeseca. Sad opet ulazimo u treći mjesec kako se nismo vidjeli. Svaka veza na daljinu je sama po sebi teška, ali kad ne možete ni napraviti bilo kakav plan dolaze dodatne frustracije, često svađe pa pomirenja, nerijetko suze, bodrenje. Ono što nas gura dalje je ljubav prije svega pa i činjenica da sve ovo mora jednom proći. Trudimo se biti realisti jer pretjerani optimizam može dovesti tugu i beznađe, kao i pesimizam. Stalno gledamo opcije kako i gdje bismo se mogli vidjeti, ali sve to bez nekih specijalnih očekivanja. Činjenica je da nismo jedini u ovoj situaciji i da se mnogi ljudi bore za golu egzistenciju. Tako da stalno podsjećamo jedno drugo da smo zapravo jako sretni, da nas je cijela situacija još više zbližila, da smo se ipak nekako uspjeli vidjeti otkako je ovo sve krenulo i da sad moramo samo biti strpljivi. Česti pozivi, dugi razgovori, razumijevanje i uzajamna podrška su kljucni faktori savladavanja tjelesne razdvojenosti.

Foto: Unsplash/Pexels