Na temelju dosadašnjih ocjena: Ovo su najbolji božićni sajmovi u 2024. godini
Kuhano vino, lampice, simpatični štandovi i druženje s najdražima dok ispijamo vrući napitak u rukavicama... Advent u Zagrebu uvijek je pravi spekt...
Zašto neki parovi ostaju zajedno ostatak života, a drugi prekidaju brzo? Jesu li svi odnosi vrijedni čuvanja, ili ipak treba znati (i skupiti snage) neke prekinuti kad za to dođe vrijeme? U vremenima u kojima danas živimo čini se kako imamo sve manje strpljenja za druge. Očekivanja su nam sve veća, a iskustva koja se dijele, zahvaljujući snazi društvenih mreža, pokazuju nam da i ljubav može imati rok trajanja. Ili smo u krivu?
U potrazi za odgovorima na pitanje što je potrebno za skladan i kvalitetan brak (ili vezu), razgovaramo s tri žene koje se u svojim brakovima vide i dalje…
Njihova ljubavna priča započela je prije više od 56 godina. Znaju se gotovo cijelog života, živjeli su u istom kvartu i odrastali zajedno. Alemka se prisjeća kako joj je Želimir, stariji od nje pet godina, u prolazu još dok je bila dijete, znao reći – najljepša curica. “Ja sam bila fina cura, balerina, a on fakin, uvijek na svom biciklu, sa psom i nekom curom.” Kad se vratio iz vojske, gdje je proveo dvije godine, Alemka je odrasla. Jedne je nedjelje došao do nje i na prozoru su proveli u razgovoru dva sata. “Sad dva sata samo šutim”, dodaje Želimir uvijek spreman na šalu. Prisjećaju se prvog izlaska, nedjeljne matineje u kinu, nakon čega su se vratili kući na ručak, a poslijepodne proveli u lunaparku. “I od tada me više nije puštao”, kaže Alemka.
Mi smo odrasli zajedno i učili o braku i životu zajedno. Bila sam klinka kad smo se vjenčali, s 19 godina. Možda bih danas mnoge stvari napravila drukčije, no sve što smo prošli oblikovalo nas je u ljude kakvi smo sada. Te promjene kroz koje smo prolazili nikad nas nisu u potpunosti udaljile jedno od drugog. Iako smo bili drukčiji, pa i drukčije na prvu reagirali na mnoge stvari koje su nam se događale tijekom života, sve smo prolazili zajedno, kao tim, upravo zahvaljujući ljubavi i razumijevanju koje još uvijek imamo jedan prema drugome. Sin me i dan-danas s čuđenjem zna pitati: “Mama pa što si ti još zaljubljena u tatu?”, posebno u situacijama kad je sin nešto ljut na tatu, a ja ga branim. Naučili smo da što god da se dogodilo, pred drugima smo uvijek podrška jedno drugome.
Na početku nam je bilo jako teško – ja sam bila mlada, živjeli smo s njegovom obitelji. To baš nije dobro “klapalo”. Njegova majka i ja nismo imale nikakav odnos, a ni sa sestrom nije bilo puno bolje. Kako bismo se maknuli od njih, otišli smo u Njemačku. Tada je naš sin Robert imao godinu dana i to baš nije bilo zgodno. No Želimir je uvijek bio na mojoj strani, branio me i bio mi podrška u tim teškim trenucima u odnosu s njegovom obitelji. Tako da smo to nekako uspjeli prevladati.
Ljubav, ljubav i samo ljubav. To je možda jedini, ali nikako ne i jednostavan odgovor. Ako se tako jako puno volite, poput nas, samo tako možete izdržati sve probleme. A ta ljubav u sebi sadrži toleranciju, razumijevanje, trud, strpljenje, njegovanje onoga što vas uveseljava kod vašeg partnera, zajedničke aktivnosti, kao što mi imamo, poput planinarenja, volimo kazalište, glumu itd. Ima dana kad me “izluđuje”, naravno, posebno jer izbjegava kućanske poslove, no onda ima dana kad čujemo omiljenu glazbu na televiziji, pa onako u papučama i trenirkama, plešemo po stanu. I uživamo. “Ja trpim kako ona pjeva”, dobacuje Želimir sa smješkom dok priča kako je Alemka najbolja mama (imaju dvoje djece, sina i kćer, petero unuka, te jednu praunuku) a sada i baka, hvali njezino kuhanje, urednost, i podsjeća kako ih cijelog života povezuje i ljubav prema glazbi.
“Brak nema budućnosti jer su se cure opametile i sve manje ulaze u brak”, kaže Alemka sa smješkom te dodati kako sve manje parova želi ostati u braku ili vezi ako primijete da im nešto kod partnera ne odgovara. Govore nam i o primjerima mlađih ljudi koji su se razveli nakon samo nekoliko mjeseci braka, i to nakon prve svađe. “U naše vrijeme to nije bilo tako”, dodaje Želimir, i objašnjava kako su veliku ulogu u održavanju braka u njihovo vrijeme, imali i roditelji koji su svoju djecu poticali da ostanu u braku, da neke stvari prihvate i da se prilagode. Drukčije su se tada doživljavale uloge koje su imali muškarci i žene, pa tako i očekivanja. “Danas su stvari puno drukčije – manje je tolerancije među ljudima, ne samo u braku, nego i općenito, stoga ni ne čudi što i u vezi ili braku neće biti želje ni volje da se stvari ili prihvate ili promjene. Tražit će se uvijek netko drugi”, dodaje Želimir.
“Kad me pitate kako smo se upoznali, rekla bih da je odgovor većine parova na ovo pitanje uvijek isti – slučajnost ili sudbina! Tako je nekako bilo i kod nas, sestra me odvela na kavu, tamo je bio i Alen i odmah me uočio. Poslije smo se šalili da je razlog mojih 183 centimetara i da sam ja jedina djevojka koja mu je odgovarala po visini!”, kaže nam poznata voditeljica i urednica HRT Dnevnika Marta Šimić Mrzlečki. Pitamo je i koje su je osobine privukle suprugu, tri godine starijem od nje, nogometnom treneru s kojim i njihovim sinom živi u Bjelovaru. “Prije svega njegova mirnoća, koju ja nemam, pa je on uvijek moje kormilo, koje zna na koji me put treba odvesti. Bezuvjetno je uz mene, moja je najveća potpora i uvijek se mogu osloniti na njega.”
Alen i ja odrasli smo zajedno. Kad smo se upoznali ja sam imala 18 godina i bila sam na prvoj godini fakulteta. Mijenjali smo se zajedno, učili zajedno, prebrodili svakakve situacije. Naravno da nismo isti kao kad smo se upoznali, no bitno je da smo sve to prošli zajedno i da smo se zajedno i promijenili.
Naša pravila rasla su zajedno s nama. Kad si mlad i uđeš u brak, nemaš neka svoja čvrsta pravila jer još nisi ni sebe izgradio, ne znaš što zapravo želiš. To je možda bila i prednost za naš brak jer smo pravila postavljali zajedno.
Svaki brak ima svoje teške trenutke, no kad nešto gradiš, ne želiš to srušiti samo tako. Najljepši trenutak zasigurno je bilo rođenje našeg sina, ništa se ne može s tim mjeriti. Tek onda shvatiš koliko je obitelj važna i koliko je sve drugo beznačajno. Adam nas je dodatno povezao, učvrstio, uživamo svaki dan. Ta ljubav stvarno nema granica.
Ma nema tu tajnog recepta, ne možeš nekome reći kako da bude sretan. To svatko odlučuje za sebe i odabire svoj put! Ključno za kvalitetan odnos je ljubav, ona uvijek sve pobjeđuje i ruši sve prepreke. Ako toga nema, sve je uzaludno.
Poslušam roditelje, ali uvijek napravim po svome, moja mama kaže da to radim odmalena! Ali dobro je znati da uz sebe imaš nekoga kome se možeš povjeriti, tko će te samo poslušati i možda pomoći u teškim trenucima.
Prije svega, da trebaju slušati jedno drugo i naučiti rješavati probleme, a ne bježati od njih. Svaki brak ima svoje uspone i padove, no kada ti je stalo do nekoga, napravit ćeš sve da se problem riješi.
Iako neki smatraju da je brak kao institucija u krizi, osobno mislim da on nema alternativu i da ima sigurnu budućnost. Bez braka i obitelji ionako ništa drugo nema smisla. Evo, u posljednje vrijeme znam za nekoliko mladih parova koji su u ranim dvadesetima i odlučili su se na taj korak!
Službeno su se upoznali, iako su se znali još iz srednje škole (Prve gimnazije u Varaždinu), 2006. godine u Varaždinskim Toplicama. “Jan je bio na rođendanu prijatelja, a ja sam dolazila iz Varaždina autobusom. Sišla sam stanicu prije no što sam trebala da se upoznamo, a on je na susret stigao sav namaza šljokicama (party srednjoškolaca, right?) Događaj koji se i danas rado prisjetimo!”. Kaže nam i kako nikad nije upoznala nikoga tko mu je imalo sličan – vrlo je odlučan, ambiciozan, sposoban, talentiran i duhovit. “Stoji s dvije noge čvrsto na zemlji i doista je pouzdana osoba, predivna duša i čovjek s velikim “Č”. Imam uistinu visoko mišljenje o njemu od prvog dana. Teško da će se itko tome moći ikad približiti u mojim očima…”
Ponekad volimo reći da smo jedno drugo i odgojili s obzirom na to da smo zajedno od ranih godina (imala sam 16 godina kad smo se upoznali). Uistinu smo odrasli zajedno i stasali u osobe kakve smo i danas. Prošli smo zajedno kroz najljepše i najteže trenutke, bili smo si uvijek potpora i oslonac. Jan je izgradio predivnu karijeru i stvarno sam presretna što sam mu mogla biti podrška kroz sve te godine. On je isto tako bio uvijek uz mene i sve što sam do sada postigla – uvelike “dugujem” i njemu. Ipak, naš najveći uspjeh i ponos je naša kći Una – ona je uistinu kruna naše ljubavi i našeg zajedničkog života!
Ključni su ljubav, poštovanje i međusobno razumijevanje. Možda zvuči kao klišej, ali bez ljubavi, odnos nema nekog prevelikog smisla, a ako ne poštujete drugu osobu u svakom smislu te riječi – ne poštujete niti sebe. Razumijevanje je ključ za dugotrajan odnos jer premda ste zajedno – svatko je individua za sebe i ima svoje želje, potrebe i ciljeve. Važno ih je uskladiti, ali ne postavljati neka nerazumna ograničenja i očekivanja.
Pravila postoje u svakom ljudskom odnosu, pa tako i u onom bračnom/ljubavnom. Bez pravila nastaje anarhija, a to ne dovodi do sklada u odnosima. Pravilo broj jedan je poštovanje partnera! Ako poštujete svog partnera – voljet ćete i bit ćete voljeni ostatak zajedničkog života.
Puno je bilo izazovnih trenutaka, ali naši su se oduvijek nekako vezali uz premalo zajedničkog vremena jer smo puno radili, a i danas je tako. Međutim, ponekad nas je upravo ta odvojenost i zbližavala. Bilo je i drugih obiteljskih izazova koje smo morali nadjačati i danas smo pronašli svoj mir. Možemo biti samo presretni i zahvalni što nam je obitelj u istom gradu i što su nam svi blizu.
Promijenila ga je samo nabolje jer nas je povezala na nekoj višoj razini, za koju ne možete ni saznati prije negoli dobijete dijete. Dijete vam je u fokusu i kao pojedincu i kao paru (roditeljima). Ono što se također promijeni jest vrijeme koje ćete moći posvetiti partneru, ali za to uvijek u životu dođe opet vrijeme, tako da za time ne žalimo ni sekunde. Jako smo željeli imati dijete i sada Una zaslužuje svu našu pažnju i vrijeme.
Za neke sigurno hoće, međutim, brakova kakve poznajemo bit će sve manje. Mladi ljudi danas mijenjaju mišljenje o brakovima, u zajednice i veze (brakove) stupaju sve kasnije i to će se postupno mijenjati u odnosu na tzv. tradicionalne brakove. To nužno i nije nešto loše, samo je drukčije i treba to prihvatiti. Važno je da se temelji odnosa, poput ljubavi, poštovanja i razumijevanja prema partneru ne mijenjaju. Negdje sam pročitala da su odnosi kao i perilice rublja – prije, kad su se pokvarile, odmah smo ih popravljali, a danas kad se pokvare – skloni smo ih odmah zamijeniti novima. Svjedoci smo da takav koncept nije dugoročno održiv.
Rekli bismo im da prije svake važne zajedničke odluke u životu – stanu, dobro promisle o svim aspektima te odluke i da slijede svoje srce što god ono reklo. U vezama je ipak važnije slijediti srce negoli razum… Emocije je teško prevariti. Uostalom, zašto bismo to i činili?
Foto: kieferpix / iStock / Getty Images Plus, privatne fotografije