Prepoznatljivo svoja – kostimografkinja Ika Škomrlj

U knjizi se obrađuje stvaralački opus kostimografkinje Ike Škomrlj od njezinih prvih radova ostvarenih krajem 50-ih godina 20. stoljeća do danas. Analizira se i pokazuje njezin iznimno bogat i plodan umjetnički opus i argumentira kako je njime Ika Škomrlj obilježila povijest ne samo hrvatske kostimografije druge polovice 20. stoljeća, nego i povijest hrvatskoga kazališta, a time i nacionalne kulture. Stvaralački opus Ike Škomrlj predstavljen je kroz opsežan tekstualni i likovni materijal. Tekstualni dio obuhvaća 160 kartica, a sastoji se od uvodnika urednice knjige Ivane Bakal, opsežne teatrološke studije autorice dr. sc. Martine Petranović u kojem se analizira njezin umjetnički i pedagoški rad u kazalištu, na televiziji i u filmu, bloka tekstova koje su o Iki Škomrlj napisali njezini dugogodišnji suradnici i kolege: Dinka Jeričević, Lela Gluhak Buneta, Ljiljana Gvozdenović, Milko Šparemblek, Danica Dedijer, Matko Sršen, Ivica Kunčević, Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Doris Kristić, Tonko Lonza, Vladimir Stojsavljević, Almira Osmanović, Elvira Ulip, Mira Wolf. Slijedi zatim popis kostimografskih radova, popis nagrada i priznanja te sažetak na engleskome jeziku. Knjiga je tvrdo ukoričena i raskošno opremljena likovnim prilozima koji se zajedno s tekstualnim protežu na četiri stotine stranica i obuhvaćaju građu iz dvjestotinjak kazališnih, televizijskih i filmskih ostvarenja (skice, fotografije, c/b i u boji).

„Besprijekorna u poznavanju zanata, Ika Škomrlj sklona je simboličnom i metaforičnom više nego narativnom ili deskriptivnom oblikovanju kostima; jasnoći i ekspresivnosti kostimom izražene ideje; riziku, eksperimentu i očuđavanju u kroju i boji; raskoši, hipertrofiji i/ili predimenzioniranju detalja; nesputanom kolorizmu i isticanju kontrasta u boji, u kroju, u vremenskoj pripadnosti odjevnih elemenata ili u vrsti odjevnih predmeta i detalja; neoslanjanju isključivo na izražajnost materijala samog po sebi već davanju nove, scenske kvalitete materijalu (nerijetko jednostavnome i jeftinome poput žutice ili samta), postupcima njegove ručne obrade, ecanja, oslikavanja ili bojenja te njegovoj suigri sa scenskom rasvjetom; unošenju plastičnih, kiparskih, a ne samo slikarskih komponenti u kostim, neuzmicanju od senzualnosti i otkrivanja tijela u kojem često nalazi nadahnuće ali ni od prekrivanja cijeloga tijlea kostimom i ornamentima; ili ukratko rečeno, autorskome pomaku koji njezine „krpetine“, kako ih sama od milja naziva, u odnosu na povijesnu i suvremenu odjeću čini „krpetinama“ s jedinstvenim umjetničkim autorskim potpisom. Njezin kostim zasigurno nije samo odjeća lika, nego prije svega njegov portret, predstava u malom ili kvadratić u mozaiku dramaturške/redateljske/koreografske ideje koja odbija biti samoj sebi svrha i proizlazi iz logike cjeline. “ Tako je autorica knjige Martina Petranović sažela ono „prepoznatljivo njezino“ Ike Škomrlj, u istoimenom poglavlju kojim zaključuje studijski prikaz ovog velikog kostimografskog opusa.

Ika Škomrlj, hrvatska kostimografkinja (Zagreb, 13. VII. 1932). Završila je Odsjek za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1956). Od prvih kostimografski radova ostvarenih krajem 50-ih do danas realizirala je nekoliko stotina kostimografija u svim važnijim hrvatskim kazališnim sredinama, napose u zagrebačkom HNK-u, ali i u drugim zagrebačkim kazalištima (ZGK Komedija, DK Gavella, Teatar ITD, Glumačka družina Historion, Lapsus teatar…) te u kazalištima u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Dubrovniku. Podjednako nadahnuta ostvarenja realizirala je u dramskom (Kralj Gordogan, Ćelava pjevačica, Hamlet, Skup, Dubrovačka trilogija, Cyrano de Bergerac, Koriolan, Faust, Gospoda Glembajevi, Umorstvo u katedrali, Aretej, Breza), opernom/glazbenom (Prodana nevjesta, Nikola Šubić Zrinjski, Pikova dama, Don Carlos, Postolar iz Delfta, Samson i Dalila; Dundo Maroje 1972., Gubec beg, Grička vještica) i baletnom/plesnom repertoaru (Labuđe jezero, Orašar, Romeo i Julija, Trnoružica, Bajadera, Giselle; Papisa Ivana, Trijumf Afrodite, Pjesme ljubavi i smrti, Amadeus monumentum, Carmina Krležiana, Kraljevo). Niz kostimografija ostvarila je u dugogodišnjoj suradnji s Dianom Kosec Bourek, a mentoriranjem mnoštva kostimografa mlađih naraštaja odigrala je i značajnu pedagošku ulogu u razvoju hrvatske kostimografije. Istaknula se i kostimografskim ostvarenjima za TV (Prosjaci i sinovi) i film (Družba Pere Kvržice, Mećava, Glembajevi, Četvereored), te oblikovanjem vojnih uniformi.

Monografija je ostvarena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.