Lajkaj me na face-u!

Duda se upustila u avanturu… provodadžisanja! I pritom otkrila da je danas muvanje potpuno drugačije nego u njeno i Amrino doba. Gdje je nestala romantika? Kako to da se mladi više ne muvaju? Samo se porukaju, mejluju, čataju, skajpuju, tvituju…

Dada se upustila u avanturu… spjanja! I pritom otkrila da je danas zavođenje potpuno drugačije nego u njeno i Gogino doba. Gdje je nestala romantika? Kako to da se mladi više ne upucavaju? Samo se SMS-aju, mejlaju, chataju, skypeaju, twittaju…

Moram joj hitno naći nekog ili ću poludjeti…”, rekla je Goga. “Po cijeli dan samo sjedi u kući, neizlazi nikuda, čeka mene da dođem s posla da joj radim društvo. A ja ne znam što ću prije, nego s njom čavrljati do nekog doba… Daj da joj nađemo nekog, da je malo provoda po gradu, odvede u kino, bilo što…, pa možda i bude nešto, tko zna…?” Za neupućene, stigla joj je Sanjica, stričeva sestra iz daleke provincije. Sprema postdiplomski, pa došla predati neke papire, usput vidjeti grad, i tako… Cura od kojih dvadesetpet, jedinica majčina, puna k’o brod, visoko obrazovana, useljiva, lijepa, pametna i – sama.

Teta Duda
Stvarno mi nije bilo jasno kako jedno takvo stvorenje može biti samo. ”Stvarno, Sanjice dušo, kako to da nemaš nikoga?”, pitala sam je. ”Neće me pa neće”, reče Sanja i sliježe ramenima. ”Izlazim ja i sve to, ali nitko ni da priđe, da pokuša, sve sami galebovi, nitko normalan da naiđe, teta Duda.” Strese me ono “teta Duda” u mali mozak. Navikla sam da me Bebini prijatelji iz vrtića zovu “teto”, al’, brate, ova se rodila kad sam ja učila čitati. Mislim, ako ona to iz poštovanja – ok. Al’ pusti ti takvo poštovanje, da znaš. Taman mi dođe da joj kažem da mi ne mora persirati, nisam baš toooliko stara i to, kad me pogleda onim svojim plavim očima, mislim se – dosta je njoj njene muke. Sama, sirota.

Muke sa upucavanjem
”Veliki je to problem”, reče Sanja i šmrknu u maramicu. Goga me blijedo pogleda. Svakakvih smo problema u životu imale, al’ da smo imale muke s udajom – to bome nismo. Nijednog trenutka se nije postavljalo pitanje povodom udaje. To mu je došlo nekako spontano. U naše vrijeme, nije tu bilo puno mudrolije. Dvoje se upoznaju, budu zajedno neko vrijeme, ona upozna njegove, on njene, odu zajedno na more i na jesen – svadba, nema što. A sad nitko ni s kim. U neko doba krenu Sanja pričati tko ju je sve ‘bario’, kako, gdje… A Goga i ja se samo pogledamo i štipkamo jedna drugu ispod stola. Na kraju, nisam mogla da izdržim, morala sam je odvesti u kuhinju. ”Je li, molim te, što se to dogodilo ovoj djeci posljednjih godina? Gdje je nestala romantika? Kako to da se više ne upucavaju? Samo se SMS-aju, mejlaju, chataju, skype-aju, tvittaju… Bože mili, kad je slušam stvarno se osjećam kao tetka.” ”Loše vrijeme”, reče Goga, ”zato i velim da joj moramo nekog momentalno pronaći. Vidi s Vladom, on mora imati nekog slobodnog prijatelja.”

Ruže od crvene salvete
I tako, teta Duda se brže-bolje prihvatila spajanja. Što ću, žao mi da djevojka, ovako lijepa, ostane sama. Vladi sam rekla da pusti bubu na poslu da imamo priliku za udaju. I to ne bilo kakvu, da ne pomisle da je neki ološ. Diskretno sam se povjerila i kolegici koja ima sina, doduše, na privremenom radu u inozemstvu, al’ zašto ne – nikad se ne zna gdje leži djevojačka sreća. A ako on neće, naći će se već netko. ”Znaš”, reče Goga, ”nekad se mnogo ljepše zavodilo.” Da, upucavali su nam se na sve moguće načine, nekad banalno, nekad brutalno, ali bar su nas ‘barili’. Ova današnja mladež ne zna ništa. Svi se nešto nećkaju, foliraju… Mi smo se, brate mili, ‘barili’ i u osnovnoj. Priđe ti lijepo na velikom odmoru, pa ti da pola užine, pa te onda pričeka poslije škole, da ne ideš sama po mraku kroz park. Pa te onda pita što je bilo za domaću zadaću, pa onda k’o fol učite zajedno, a mama svaki tren ulijeće u sobu. Sutradan ti donese ružu koju je napravio od crvene salvete, a ti hoćeš u zemlju propasti… A danas toga nema, samo bulje u one svoje mobitele, nitko nikog i ne gleda. Kako je moguće da se to u tako kratkom vremenu promijenilo. I što je to s muškarcima današnjice da ignoriraju lijepe žene? Morat će im teta Duda objasniti neke stvari!

Zašto dama sjedi sama
Eeee, pomislim, davno bješe to kad smo se zavodili. Bilo je tu svega, nije da nije. Od upucavanja i čuvenih upada poput ”znamo li se odnekud” i ”zašto dama sjedi sama”, dugih značajnih pogleda preko ramena, upaljača koji su sjevali sa svih strana čim bismo prinijele cigaretu ustima, pića koja su stizala za naš stol, i prijedloga da ”slušamo ploče” ili ”gledamo video dok se boje ne rastope” i pregršt drugih pristojnih i nepristojnih ponuda, al’ barem su pokušavali, i zbog toga im hvala. Upadanje, kakvo god bilo, pomagalo nam je da povratimo teško stečeno samopouzdanje, da se osjetimo poželjnim, da ponovo blistamo, zračimo. I ne može me nitko uvjeriti da današnje djevojke ne vole da ih zavode. Ali zavodnika nema pa nema.

Ili fin ili razveden
”Današnji tipovi su nesigurni, ne žele riskirati, jedno odbijanje vraća ih na startnu poziciju na kojoj su bili u prvom srednje”, objašnjava mi Vlado problem s muškog aspekta. ”Reci joj da nema puno izbora. Može naći finog, (za Vladu su svi fini – papci), ili razvedenog, ali takvi uglavnom jure klinke. Ako ode u neki klub ili kafić, tu neće naći muža. Eventualno shemu za jednu noć, i to je to. Sponzor joj ne treba, sama već ima lovu. Prijatelja neka se kani, ako je u proteklih pet godina nije zaveo – tu nema pomoći. Cyber tipovi, oni koji ti se upucavaju preko neta – to je tek sumnjivo, nikad ne znaš tko je s druge strane. Dok shvatiš da taj ”lijepi, superzgodni, pametni i situirani muškarac” ima pedeset godina, anginu pektoris, prijevremenu mirovinu i živi s mamom u garsonijeri – odu mjeseci.” Gdje je nestala tradicija, udvaranje, cvijeće i svijeće?

Dobrica Branko
”Našao sam jednog”, rekao je Vlado još s vrata. ”Dobrica, radi kod nas, duša od čovjeka, hoće pomoći i uskočiti, prošli tjedan mi je instalirao antivirus za dvije minute…” ”Godine…?”, prekinuh ga na vrijeme. ”Ne zanima me da li zna instalirati program, ne treba on Sanji hakira sustave, govori – tko je, odakle je, koliko godina ima…” ”Dobar, iz fine obitelji”, opisivala sam Gogi budućeg mladoženju, ”završio elektro… nešto, zaposlio se, jest’ da je na određeno, plaća 4.000 plus topli obrok i prijevoz. Nije nešto, al’ malo li je na ovu krizu? Vozi ’punto’, na leasing, skroman, vrijedan. Živi sam, u garsonijeri, za početak dosta im je i to, kasnije neka se snađu. Kaži Sanji da se sutra navečer nacrta kod nas, ja ću sve spremiti, iće i piće, doći će i on, pa neka se djeca upoznaju. Što kažeš, a…?” ”Pa, ne znam”, reče Goga, ”malo mi bezveze to što je na određeno…” ”Čuj ti nju”, frknuh u mobitel. ”Ja se polomila tražeći, a ona bi birala?! Pa, to je muž, nije jamac za kredit. Što bi trebalo – da mu tražim administrativnu zabranu i bianco mjenicu?!”

Uzalud nam trud
Em, dođoše sutradan oboje. I Goga došla i povela Mrvicu da nas bude više, da im ne bude neugodno. Sanja se sredila za medalju, Branko, kolega, skockan, stavio kravatu, doneo bocu vina, meni cvijeće… ”Pile mamino, baš je zlatan”, prišapnem Gogi. Ona namiguje Sanji da progovori koju. Mi se natežemo i vadimo neke fore iz naftalina, a njih dvoje – šute li šute. Sjede i bulje, svako u svoj mobitel, ma ni da se pogledaju. Svima neugodno, i nama i njima. Odvojim Sanju u kuhinju. ”Što ti je”, pitam. Sliježe ramenima. Kaže – nije to to. ”Ok”, kažem, ”idi sad tamo i kaži Vladi da mi treba pomoć oko serviranja. On dođe. Velim mu što je i kako je. Nije to to. Uzalud nam trud. Prije deset, društvo se raspalo. Branko ostaje, namjestiti nam neke drivere. Što će, kad je već došao. Sanju ne spominjemo. ”Što ćemo ti i ja večeras?”, pita me Vlado. ”Ne znam za tebe, ali ja ću u krevet. Mrtva sam.” ”A ja mislio da se ‘barimo’… Ti i ja…” ”Ti i ja…?! Nema šanse, nisam ti ja za te sheme za jednu noć. Ako hoćeš ozbiljno, prvo me lajkaj na face-u!”