PSIHOLOG OTKRIVA zbog čega se roditelji ne znaju nositi s lošim ocjenama djeteta

byLjepotaizdravlje.hr | 5 studenoga, 2017

FOTO: THINKSTOCK/GULIVER IMAGES

Zahtjevi koji se nađu pred djecom tijekom njihova obrazovanja iz godine u godinu sve su veći, gradivo opsežnije, a svakodnevne obveze sve napornije, pa se školarci, a naravno i njihovi roditelji, teško nose s tolikom količinom stresa. Dakako, na tom putu teško je izbjeći loše ocjene koje izazivaju veliko razočaranje kod djece, a i kod roditelja. U čemu roditelji najčešće griješe i kako bi se trebali nositi s lošim ocjenama, kako savjetuje psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba

Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim, i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr., dvojka, dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.

Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.

Roditelji bi se trebali suzdržati od kritiziranja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti golemi pritisak. Stoga je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvaćanja, poštovanja…

Također, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0, koji, osim što frustrira dijete, narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja prouzrokovanih strahom. Zato bi roditelji morali paziti i ne stvarati pritisak djetetu ili ga stalno okrivljavati zbog tog neuspjeha.

Iako su ocjene bitne za daljnje školovanje, roditelji trebaju biti svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, nego da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.

Savjet za roditelje
Nemojte dozvoliti da škola postane središnji dio vašeg odnosa s djetetom, ona je samo jedan dio učenja u životu, a ostali dio ono uči od nas kao roditelja.

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja

Psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba dala je nekoliko vrlo korisnih savjeta za djecu, ali i njihove roditelje.

“Prva pogreška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što uistinu ne mora biti tako. Sljedeća je pogreška naša tjeskoba ili nezadovoljstvo time, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresirano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobiva loše ocjene. Praksa je pokazala – što se sami bolje nosimo s “neuspjehom” našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom. Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje zato što nije bilo drukčije”, objašnjava prof. psih. Sanja Jusufbegović.

Savjet za djecu
Ništa strašno ako pogriješite, to je način na koji učimo. Ako iz nekog predmeta dobijete manju ocjenu nego što mislite da ste zaslužili, nemojte odustati, to nije razlog da na kraju nemate ocjenu koju doista zaslužujete. Neke nas stvari u životu zanimaju više, a neke manje – posvetite se onome što volite.

Loše ocjene ne mogu se izbjeći, dodaje ona, uz savjet da baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena uistinu mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.

Roditelji moraju dati podršku djetetu

“Posebnu pozornost treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobiva negativne ocjene iz nekog ispita, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini, ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada se roditelji ne bi trebali ustručavati savjetovati s predmetnim učiteljem”, savjetuje ona.

Dakako, ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.

PSIHOLOGINJA SANJA JUSUFBEGOVIĆ:
Što učiniti u slučaju loših ocjena

“Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, bez popratnih loših osjećanja razočaranja ili ljutnje što nije bilo drukčije.”

“Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona pogrešku tražiti u sebi, stoga ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za daljnja postignuća. Onu, pak, djecu koja se prema ispunjavanju svojih obveza odnose nemarno te su sklona tražiti izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost”, rekla je.

Savjet za učitelje

Ništa nije tako poticajno kao uspjeh sam po sebi, pa dozvolimo djeci da ga dožive što češće i to ne samo kroz ocjene.

Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji trebaju biti podrška, a neprestano učenje s djetetom, smatra Jusufbegović, u konačnici nije dobar model njegova napretka.

“To je pitanje koje nadilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh razreda, škole u cjelini. Djecu je važno poticati da sve zadatke koje mogu učiniti sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprestano učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetova napretka iako se to roditeljima možda tako trenutačno čini”, smatra Jusufbegović.

RAZLIČITE REAKCIJE
Kako djeca reagiraju na ocjene

Neka djeca vrlo teško prihvaćaju loše ocjene pa su čak ponekad sklona pokazivati reakcije poput depresije, povlačenja, gubitka samopoštovanja, agresivnosti i psihosomatskih tegoba. Ovdje je vrlo bitna podrška roditelja, a u nekim situacijama i stručna pomoć. Druga, pak, djeca znaju reagirati još većim otporom prema učenju, uz stav da ih nije briga za ocjene, što je zapravo vrlo čest psihološki obrambeni mehanizam. Neka djeca, pak, misle kako su njihove ocjene slučajnost te da ovise o simpatijama ili antipatijama učitelja. Ovakav tip učenika trebao bi shvatiti kako uči za sebe, a ne za učitelja ili roditelje – roditelji stoga trebaju pohvaliti dijete za svaku dobru ocjenu, a kod loše mu ponuditi pomoć. Ambiciozna djeca vesele se učenju, a kad dobiju lošu ocjenu, reagiraju racionalno i ne dopuštaju da ih svlada stres – njih neuspjeh samo motivira. Ako dijete izgubi volju za školom čim dobije lošu ocjenu, treba mu pomoći savjetom i ohrabriti ga. Roditelji se moraju pobrinuti da ne izgubi motivaciju i vjeru u sebe. Dijete perfekcionist koje isključivo želi odlične ocjene samo si stvara pritisak, no treba naučiti kako loša ocjena nije nikakav kraj svijeta.