Psihologinja nam je objasnila koja je granica između ljubavi prema sebi i sebičnosti

Što za vas znači sebičnost?

Otkako postoji podjela između brige o sebi i sebičnosti, na sebičnost se često gleda kao na nešto negativno, a jako rijetko je ljudi povezuju s ljubavi prema sebi. Briga i voljenje, prije svega – sebe, a tek onda i bližnjih, nužna je za normalno funkcioniranje sa samim sobom i u društvu. Odgajani smo tako da stojimo tu, na usluzi, budemo požrtvovni i pomažemo drugima, nakon čega dobivamo potvrdu u verbalnom ili neverbalnom obliku i osjećamo se bolje sami sa sobom – tada smo dobri ljudi. No, koliko god to zvučalo kao floskula – dok ne naučite poštovati i cijeniti sebe, stavljati svoje potrebe na prvo mjesto – nećete ni drugima moći pružiti kvalitetno vrijeme s vama, niti ćete se vi osjećati voljeno, uvaženo i poštovano jer to niste dobili ni od sebe.

Koliko ste puta u posljednja dva tjedna osjetili grižnju savjesti jer imate osjećaj kao da niste dovoljno pomogli ljudima koji su pogođeni potresom, već ste i vi sami, istraumatizirani – pobjegli na sigurno? Koliko ste puta osjetili kao da ste prozvani jer ste prvo željeli sačuvati svoju psihu, pa tek onda pružiti ruku drugome? Donirali ste koliko ste mogli no još uvijek se niste osjećali dobro – jer ljudi spavaju pod zvjezdanim nebom, a vi niste fizički tamo da im pomognete? Činjenica je da ne možete spasiti sve i svijet ne funkcionira crno i bijelo. Bez vašeg funkcionalnog psihičkog stanja, niste od koristi ni sebi ni drugima, a upravo o tome popričali smo s dr. sc. Doris Čuržik, kliničkom psihologinjom, kognitivno-bihevioralna terapeutkinjom i edukatoricom u Centru za psihološko usavršavanje.

“Brigu o sebi definiramo kao posvećivanje odgovarajuće pažnje fizičkom i mentalnom blagostanju. Briga o sebi, posebice u našim krajevima, još uvijek je nešto na što se nažalost gleda sa zaziranjem upravo radi implikacije kako prakticirajući brigu za sebe postajemo sebični prema okolini. U kognitivnoj terapiji postoji termin koji nazivamo disfunkcionalno vjerovanje. Riječ je o pretjerano rigidnome i crno/bijelome pravilu za život kojega stvaramo relativno rano. Istoga formiraju česte poruke koje integriramo u životne standarde tijekom odrastanja, no i opažajući ponašanja značajnih osoba, u ovome slučaju prema sebi samima. Kao što i sam naslov govori, ovakav doživljaj prema samobrizi imat će nerijetko ljudi koji većinu svojega vremena radi ovoga stava provode pomažući upravo drugima. U kliničkoj praksi ovakav stav puno češće susrećemo u žena, čemu uvelike doprinosi i socijalizacijsko usmjeravanje žena ka osluškivanju i udovoljavanju potreba socijalne okoline.

Naime, u nekih pojedinaca formira se oblik samožrtvujućeg moda ponašanja koje se obično očituje idejom “Drugi su na prvom mjestu”. Budući da su neodgovarajuća životna pravila obično i nefleksibilna, ne ostavljaju previše opcija za alternative. Stoga, ako osoba s ovakvim pravilom dobije prijedlog ili pomisli kako bi mogla učiniti nešto za sebe, aktivira se ideja kako je sebična učini li to jer je životno pravilo pretjerano crno-bijelo. Točnije, ne pretpostavlja ikakvu drugu opciju osim zapostavljanja vlastite dobrobiti kako bi osoba održala odgovarajuću sliku o sebi u očima drugih.

Socijalna smo bića i naravno da je gotovo nemoguće biti posve neovisan od mišljenja okoline, no problem upravo nastaje kada u tome ne postoji odmjerenost, već isključivo funkcioniranje u krajnosti. U ovome slučaju krajnost se očituje kroničnim osjećajem iscrpljenosti, nezadovoljstvom, doživljajem izloženosti kroničnom stresu i pritisku radi konstantne raspoloživosti potrebama drugih. S druge strane, potreba brige o sebi zapostavljena je i obojena intenzivnim osjećajem krivnje radi potencijalnog kršenja spomenutog životnog pravila.

Nadalje, upravo spomenuti osjećaj krivnje ublažavamo ponovnim samožrtvovanjem koje dovodi do daljnjeg iscrpljenja snaga osobe. Naposljetku, ostaje ono sto osjećamo kada su ti kapaciteti iscrpljeni – krivnju jer se moramo pobrinuti za sebe radi svih okolnosti koje dodatno iscrpljuju organizam. Okolnosti u kojima se trenutačno nalazimo (ograničenje socijalnih kontakata i aktivnosti) kao i traumatske situacije poput potresa dodatno iscrpljuju prilagodbene mogućnosti organizma istovremeno izlažući ga velikim količinama stresa.

Drugim riječima, ovo su situacije u kojima će ranjivi pojedinci opisanih životnih pravila biti posebno pogođeni i više no ikad prije važno je da dopuste pomoći si i ugoditi sebi kako bi imali energije za ciljeve kojima su predani i koji su im važni. Ali, ovaj put na umjeren način, što podrazumijeva omekšavanje životnoga pravila kako je važno pomagati drugima. Kad to radimo balansirano, tada stvarno imamo dovoljno energije koja može ponuditi podršku i drugima, no koja će stvoriti i osjećaj zadovoljstva učinjenim. No, što je još i važnije, pomoći će upravljati besmislenim zaključkom koji proizvodi nepotrebnu krivnju jer se brinemo o sebi. Isto bismo, paradoksalno, spremno savjetovali i nekome drugome. Stoga, krajnje je vrijeme i da započnemo sa sobom samima”, zaključuje Doris. (Pročitajte: Kako nadvladati strah nakon potresa i kako se ponašati?)

Foto: Pexels