Psiholozi uvjeravaju da ova “normalna” ponašanja koja prakticiramo baš i nisu posve normalna

Definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja stvari za prosječnog je čovjeka relativno lagan zadatak – ponajprije jer svoj doživljaj normalnog on vuče iz svoje obitelji, okruženja, vlastitih stavova i ponašanja. Većina ljudi tako za sebe misle da su “normalni”, dok je “nenormalno ponašanje” nešto što je suprotno od njihovog.

S druge strane, za psihologe i psihoterapeute definicija normalnog je težak zadatak, uzimajući u obzir to da su ljudi različiti, a pri tome treba naglasiti da nerijetko tanka linija razdvaja normalno od abnormalnog ponašanja, a ponekad ona nije niti jasna. To se osobito odnosi u dijagnosticiranju psihičkih problema.

Ovo su neke od stvari koje su psiholozi istaknuli kao potencijalne probleme i nešto što će mnogi doživjeti kao normalno, a to zapravo nije.

Stvar je u granicama

“Ljudi normaliziraju i racionaliziraju nasilnička ponašanja voljenih osoba vrlo često. Biti u stanju prepoznati svoje osobne granice, a zatim ih nametnuti drugima radi vlastite dobrobiti, nažalost nije urođena osobina”, rekao je jedan psiholog na Redditu.

Siva zona najčešće počiva u obiteljskim odnosima i prepoznavanjem nenormalnih obrazaca u njima:

“Trebale su mi godine da shvatim kako nije normalno bojati se vlastitih roditelja, kao što nije normalno ni zdravo da me oni emocionalno zlostavljaju, nameću osjećaj krivnje zato što sam takav kakav jesam, a ne kakav oni žele da bude”, prenosi Independent.

“Ponašanje koje je u osnovi sabotaža samog sebe može uništiti nečiji život. Ako vam se u životu dogodilo nešto što je na vas negativno utjecalo i zbog toga pokazujete neracionalna ponašanja, potražite pomoć terapeuta”, jedan je od savjeta.

Mehanizmi suočavanja

Također, spomenuli su još nešto što bi se moglo poistovjetiti s nezdravim mehanizmima suočavanja.

Već kod djece i tinejdžera mogu se uočiti odstupanja od normalnog ponašanja – kao što su često izazivanje sukoba, tučnjava ili pak navika bježanja pri pojavi problema ili kao način izbjegavanja suočavanja s odgovornošću za vlastite postupke.

U psihijatrijske ustanove često dolaze osobe koje su razmjerno svjesne da ne funkcioniraju najbolje i da im je potrebna pomoć. Kod takvih slučajeva, kriterij osobne patnje služi kao motivator za promjenu i rad na sebi, što pozitivno utječe na prognozu i ishod liječenja.

Dijagnoza

Također, kriterij koji je blizak onom subjektivnom jest i kriterij uvida. Osoba u tom slučaju smatra da je njezino funkcioniranje patološko te je u određenoj mjeri kritična prema samoj sebi. Ponekad kod težih oblika mentalnih poremećaja (manija, shizofrenija), ili nekih poremećaja ličnosti, osoba nije kritična prema sebi, te smatra da nema problem iako je okolini njezin problem sasvim očit i jasan.

Kad je riječ o dijagnosticiranju psihijatrijskih poremećaja, kriterij poremećaja funkcioniranja, sam za sebe nije dovoljan. Razlog tome jest taj što funkcioniranje osobe može biti poremećeno iz sasvim “normalnih” razloga (npr. lošije funkcioniranje na poslu zbog bračnih problema). Potrebno je da pojedinac ima značajan broj simptoma koji se povezuju s određenim poremećajem i koji uzrokuju značajno narušavanje funkcioniranja osobe u nekom području.

Područja funkcioniranja osobe mogu biti raznolika a uključuju socijalni kontekst, školu, radno okruženje, obitelj, seksualni život i slično, kako piše Istraži me.

Foto: Polina Zimmerman / Pexels

IZVOR: 24SATA.HR