Samo da klizim od prstiju tvojih do usana…

Foto: Mladen Sekulić

Kako izdržiš” – pitala me Goga, nakon što sam prošle srijede, po tko zna koji put – odlučila prestati pušiti. “Apsolutno sam sjajno” – rekla sam. “Odradila sam sve moguće – pobacala duhan, sklonila rizle, upaljače, šibice, oprala kosu, odjeću, zarekla se u sve na svijetu da više nikad neću…”

Mislim, helou, prsti su mi žuti, kosa i odjeća mi smrde, koža je počela žutjeti, imam podočnjake do koljena, kašljem kao magarac, u plućima mi nešto čudno pišti, u stanju sam ispustiti dušu pješke do drugog kata, kondicija mi je ravna nuli, okuse i mirise sve teže raspoznajem a ni Vlado ne umire od želje da me poljubi ujutro… Apsolutno sam fantastično, i uopće nemam kriza. To što mi u naletu očaja dođe da popušim i ovu nogu od stola – apsolutno je normalno u razdoblju odvikavanja.

Dobro sam, govorim sebi. Ponavljam afirmacije do sto i nazad. Ja sam dobro. Moram izdržati. Sve je to normalno. I to što mi je malo vruće, malo hladno, i što ne znam kamo bih s rukama, i što mi se na trenutke vrti, plače, a tlak pada ispod pedeset, i što sam nervozna kao pas, i što se noću budim barem pet puta, i što bih prodala rođenu majku za dva dima – sve je to normalno i to će proći. To što teroriziram sve u krugu od petsto metara, što sam se jučer tri puta izderala na Vladu, i što živčanim i zbog najmanje sitnice – i to je O. K., i to će proći. A kad prođe – ostat ću ganz nova ja, mirisne kose, bijelih zuba, svježeg daha, kože kao bebina guza…

“Trebaš li nešto?” – pita me Vlado. “Neke žvakaće ili nikotinske flastere, kapi, bilo što da ti olakša…?” “Ne treba. Ja sam jaka i ja to mogu. Nisi ni svjestan kakav ti je žena karakter. Ali ako baš pitaš, dobro bi došle neke tablete da ih maznem overdose, pa da spavam jedno pola godine, dok i posljednji trag nikotina ne nestane iz mene.”

“I nisi nimalo depresivna?” – upitala me Goga. “Ma kakvi. Hiper sam, po cijeli dan samo nešto jurcam okolo, super mi je, stvarno.” “Čudi me” – primjećuje Goga. “Obično kad se skineš s cigareta – sklupčaš se k’o čarapa. Nisi ni za što i nije ti ni do čega.” “Stvarno? Nisam imala pojma. Ja sam super. Super sam. Da. Dobro. Mislim, super. Mi – nepušači – smo super.”

Moj nepušački staž traje već dva puna dana, sedam sati i trinaest minuta. Za to vrijeme imala sam tristotinečetrdesetidvije krize, odnosno trenutke u kojima sam poželjela zapaliti.

Prvo, ujutro uz kavu, zatim u autu, dok sam vozila na posao, na poslu u nekoliko navrata, posebno kad je kava ponovno došla na red. Onda prije ručka, poslije ručka, prije serije, za vrijeme serije, za vrijeme reklama, prije spavanja a čini mi se i tijekom spavanja. Svaki put ustajala sam i pila par gutljaja mlake vode. Kažu da tako prestaje želja za cigaretom. To prestaje li ne mogu tvrditi, ali znam da sam za ova dva dana pročistila bubrege kao nikada dosad.

Treći dan. Nisam zapalila. Bravo ja. Najjača sam. Najbolja. Jupiiiii…!!! Ne pada mi na pamet ikada više uzeti to zlo u ruke. Da sam znala da je tako lako – prestala bih već stotinu puta do sada. Slobodna sam. Konačno sam slobodna. Ne ovisim o nikotinu. Daleko sam od toga da mi dim cigarete smeta, i dalje ga krišom njušim kad ga osjetim u blizini, i dalje imam napadaje želje u kojima bih, čini mi se, bilo što žvakala – ali, sve u svemu, O.K. sam.

Duhan je moja ružna prošlost. Loša veza iz koje sam izašla. Ostavila sam ga, objavila sam na Fejsu. I vrlo sam ponosna na sebe zbog toga. Čestitke primam radnim danima od nula do dvadeset četiri. “Kao nikotin, ti još tečeš mojim venama…” – svira na radiju.

Uuuuh, uzdišem. “Što je, opet kriza?” – pita Vlado. “Ma ne, pogodila me pjesma.”