Sara Peranić za sebe kaže da je znatiželjna mlada žena koju intrigira čovjek – od toga zašto se ponaša na određeni način do toga kolike su promjene u tom ponašanju moguće. Na njezin smo Instagram naišli nedavno, kada smo u stanju šoka nakon nemilih događaja u Banovini tragali za riječima utjehe. Sarin se Instagram profil, a potom i blog “Sluša-Lica”, odmah izdvojio te nije trebalo proći mnogo vremena da otkrijemo i ostale zanimljive projekte ove magistre socijalne pedagogije.
“Uvijek potičem žene s kojima radim na to da na sebe ne gledaju kroz samo jedan kut gledanja (primjerice fizički izgled) pa tako i sebe volim opisati šaroliko. Zaljubljenica sam u osobni razvoj, strastveni čitatelj u području psihologije i psihoterapije, ljubitelj jutarnjih rituala, šetnji i zdrave prehrane, socijalna pedagoginja, edukantica psihoterapije, autorica bloga Sluša-Lica, voditeljica nekoliko preventivnih projekata, putnica, a uz to imam obiteljske i prijateljske uloge koje su mi vrlo važne”, otkriva nam Sara. Nije sigurna kad je sve počelo, ali ono što zna je to da kad je prvi put osjetila efekt osobnog razvoja (“tamo negdje na početku fakulteta”), više nije htjela, niti znala stati.
U nastavku otkrijte što nam je Sara sve ispričala o programu “SamopouzdaniJA”, ženskom osnaživanju i samopouzdanju, osobnom razvoju, poplavi “Instagram psihologa”, ali i načinima kako se možemo nositi s velikim stresom koji trenutno svi proživljavamo.
Kako je izgledao Vaš razvoj na području pedagogije i psihoterapije?
Magistrirala sam socijalnu pedagogiju, na odsjeku za poremećaje u ponašanju, a moj interes je uvijek naginjao prema prevenciji. Vjerujem u onu da je uvijek korisniji onaj lijek koji prevenira bolest, nego onaj koji liječi. Sve ovo što radim zapravo je usmjereno ka tome da ljudi nauče kako regulirati svoje emocije i odnose te se brinuti o sebi da ne bi o tome krenuli misliti kad bude kasno, što je, nažalost, vrlo često slučaj. Trenutačno sam na edukaciji za psihoterapeuta (upisujem 4. godinu), a uz to redovito pratim rad svjetskih terapeuta raznih pravaca te kombiniram sva ta znanja u svoje razumijevanje ljudskog ponašanja. To dvoje predstavlja moj temelj, a na to nadograđujem razne kraće edukacije i seminare uz pomoć kojih učim specifičnije i detaljnije one teme koje me posebno zanimaju, a to su samopouzdanje i samopoštovanje, partnerski odnosi te osobni razvoj. Velik dio svog vremena ulažem u učenje i rekla bih da što više učim to više vidim koliko toga još imam za naučiti, tako da nakon ove edukacije već imam u planu neke nove, dugogodišnje. Jako puno čitam, a preporuke knjiga objavljujem na svom Instagram profilu.
Kako i zašto ste se odlučili na pokretanje bloga “Sluša-Lica”?
Ljubitelj sam jutarnje kave i u tom mi je ritualu nedostajalo pitko, zanimljivo a stručno štivo. S vremenom sam odlučila sama ga kreirati. Sve je krenulo kao hobi, dok sam tražila posao, a postupno je preraslo u moj posao kojeg radim s ljubavlju i velikim žarom. Neki dublji motiv u pozadini svega je želja da što više žena zavoli sebe, prestane živjeti u strahu i moranju i napokon spozna i krene živjeti svoju svrhu. Uz to želim da što više ljudi nauči kako partnerski odnosi mogu izgledati, ako naučimo kako ih kvalitetno živjeti, mislim da je previše ljudi povjerovali u onu da ljubav s vremenom splasne.
Kako gledate na pojavu brojnih psihologa (ili onih koji se tako nazivaju) na društvenim mrežama? Kako prepoznati kvalitetne stručnjake u ovoj domeni kada postoji tako mnogo osoba koje javno dijele savjete?
Tko će što govoriti na svojim profilima ne možemo kontrolirati, ali ono što možemo je raspitati se, prije nego krenemo intenzivno pratiti nečiji sadržaj, kakvu naobrazbu ta osoba ima. Ljudi vole slatke laži, volimo vjerovati da je moguće skinuti osam kilograma u pet dana ili pak izgraditi samopouzdanje u tri koraka. Provjerite koliko ste promjena doista uveli u svoj život zahvaljujući nečijim savjetima, a koliko samo uživate u slušanju onoga što biste voljeli da je istina.
Zašto je osobni razvoj bitan? Smatrate li da ljudi i dalje premalo o njemu razmišljaju te, naposljetku, djeluju u tom smjeru?
U svom radu jako volim koristiti metafore, pa ću jednu iskoristiti ovdje. Zamislite da kada se rodite vidite samo jednu boju. Odgojem otkrivate još dvije boje. U školi otkrijete još jednu. Jednom kada odrastete o vama ovisi hoćete li širiti paletu tih boja, ili ćete svijet promatrati kroz svega nekoliko njih. Što više radimo na sebi, to su obzori ljepši i šareniji. Ovdje želim naglasiti da osobni razvoj nije uvijek “šarenih boja”. Ima tu i vrlo tmurnih nijansi. Cilj osobnog razvoja nije da izbjegnemo teške periode u životu jer su oni sastavni dio života, već da se naučimo u njima snalaziti što bolje. Mislim da je pojam rada na sebi u današnje vrijeme vrlo zastupljen, ali da je dublje razumijevanje tog pojma vrlo nezastupljeno.
Mislite li da se ljudi doista mogu mijenjati?
Mi se konstantno mijenjamo, samo toga nismo svjesni i zato tu svoju sposobnost nedovoljno koristimo. Nakon što pročitate ovaj intervju, bit ćete promijenjeni. Mi se i psihički i fizički pomalo mijenjamo svakog trenutka. Zanimljiv je podatak da se svakoga dana regenerira 0,03 % našega kostura, što znači da svakih 10 godina imamo potpuno novi kostur. Ako se to događa s nečim toliko fizičkim, opipljivim i čvrstim, zamislite što se onda tek događa s našim umom kroz koji svakodnevno prođe oko 60000 misli. Jednom kada to osvijestimo, tada to možemo okrenuti sebi u korist i početi usmjeravati tu promjenu u pravcu u kojem želimo.
Možete li nam reći nešto više o Vašem programu “SamopouzdaniJA” i o tome kome je namijenjen?
“SamopouzdaniJA” je program namijenjen ženama koje žele promjenu, ali ne znaju kako je postići. Ponajprije je kreiran za žene koje nemaju dovoljno povjerenja u sebe, imaju negativnu sliku o sebi, koje misle da vrijede manje ili da svoju vrijednost mogu povećati pretjeranim radom ili udovoljavanjem drugima, koje su zasićene “moranjem” ili se ne osjećaju dobro u vlastitoj koži. Program je sveobuhvatan, a osmišljen je tako da vas vodi kroz proces upoznavanja sebe, prihvaćanja, a zatim i postavljanja ciljeva za novu verziju sebe. Neke od tema su: zašto imamo manjak samopouzdanja, kako otkriti koje su moje želje, a što su očekivanja okoline, kako se riješiti perfekcionizma, kako reći ne, kako vjerovati sebi i riješiti se samokritiziranja itd. Program sam kreirala jer želim da što veći broj žena napokon krene živjeti punim plućima, prestane živjeti u silnom moranju, strahu i samokritiziranju. Želja mi je širiti svijest o važnosti brige o sebi. To nije sebično već neophodno.
Kakve su dosadašnje reakcije na ovaj program i kako se zainteresirani mogu priključiti?
Dojmovi žena u programu su izrazito pozitivni, dirljivi i motivirajući. Žene mi pišu da su već nakon svega nekoliko lekcija primijetile pozitivne promjene u svakodnevici, puno su nježnije prema sebi, osjećaju se manje anksiozno, a mnoge od njih poduzele su konkretne akcije koje su dugo odgađale, od naručivanja na važne preglede kao dio brige o sebi, preko izgradnje osobnih granica do pronalaska posla. Jednom kad ženu podržite u povratku vlastitoj unutarnjoj snazi, svjedočite prekrasnim promjenama, snazi i uspjehu.
Što je “Dozvola za nesavršenost”, možete li nam malo približiti i ovaj Vaš projekt?
“Dozvola za nesavršenost” je moj prvi projekt koji sam prije pet godina pokrenula u suradnji s Centrom za poremećaje hranjenja BEA. Ideja projekta je poticanje izgradnje pozitivne slike o sebi kao odgovor na sveprisutno naglašavanje isključivo fizičkog izgleda nauštrb svih ostalih aspekata koji nas čine osobama koje jesmo. Glavna poruka projekta je: “Važi što vrijedi, za to ti vaga ne treba”. Projekt se inače provodi u srednjim školama (premda je sadržaj aktualan za sve dobne skupine), a sada je radi pandemije pauziran pa je na YouTube kanalu Sluša-Lica blog dostupna skraćena verzija radionice za sve zainteresirane.
Kako gledate na ono što nam se događa u vidu mentalnog zdravlja nakon potresa i tragedije u Banovini, uz i dalje aktualnu pandemiju? Imate li neki savjet za čitatelje Lj&Z-a, kako se nositi sa svime što proživljavamo?
Potres i tragedija u Banovini sami su po sebi vrlo traumatičan događaj, a činjenica da su se dogodili usred pandemije koja nam je već uvelike promijenila svakodnevicu nimalo ne pomaže. Ono što je normalno osjećati uslijed ovakvih događaja jesu nemoć, tuga, strah, zabrinutost, preplavljenost, nesigurnost, ljutnja, gubitak kontrole itd. Vrlo je važno prihvatiti emocije koje nam dođu. Ljudi se ponekad pokušavaju boriti protiv tih neugodnih emocija, a što se više borimo, to smo više zaglavljeni u njima. Već samo osvještavanje i prihvaćanje emocije može smanjiti njezin intenzitet. Nakon toga, možemo potražiti što je to što nas smiruje i što nam pomaže da se nosimo s događajima koji nas okružuju. Što se tiče neizvjesnosti koju potresi donose, naglasila bi da su trenutačno neka ponašanja koja bismo inače smatrali čudnima, sada vrlo prihvatljiva. Primjerice, spavanje u odjeći ili priprema torbe s neophodnim stvarima za bijeg. Uz to, usmjeravajte se na sebe i na ono što u svom danu možete kontrolirati (održite strukturu dana, usmjeravajte fokus na aktivnosti i misli koje vas opuštaju) jer događaje oko sebe ne možemo kontrolirati, ali unutar sebe itekako možemo. Ponekad to sami ne znamo i zato postoje stručnjaci koji vam u tome mogu pomoći. Zatražiti pomoć je izraz hrabrosti, nikako slabosti.
Imate li planove vezane za Vaš blog “Sluša-Lica”, koje biste s nama podijelili?
Velika mi je želja ove godine pokrenuti školu osobnog razvoja. Trenutačno radim na nadogradnji programa SamopouzdaniJA, tako da mi je ideja u programu se držati svih tema koje su važne za izgradnju kvalitetnog odnosa žene sa samom sobom, a kroz školu osobnog razvoja ponuditi šire područje tema, od partnerskih odnosa do rada na mindsetu. Grupa žena s kojom trenutno radim u programu vrlo je inspirativna i raznolika tako da vjerujem da nas čeka još mnogo zanimljivih i velikih stvari, ali puštam da sve dođe u svoje vrijeme, a do tada uživam u trenutku i procesu.