SEKS I JAD: Na Moru

Dugo već nisam ljetovala na Moru. Godinama. Pritom, kad kažem na Moru, mislim na naše lijepo Jadransko more, jer i ptice na grani znaju da je samo jedno jedino More na ovome svijetu i to Jadransko. I zato mislim kako More zaslužuje da se piše velikim početnim slovom. Mislila sam prije da su samo stariji ljudi skloni tom vjerovanju, ali me iznenadilo da i mladi ljudi iz Lijepe Naše vole vjerovati da postoji samo jedno More. Recimo, kad kažeš da si bio na Malti, to automatski znači kako nisi bio na Moru. Mislim, pa to je Malta, nije to na Jadranu, halooo. Ali, ako si bio, recimo u Dramlju, onda si gospodin čovjek jer si možeš priuštiti ljetovanje na Moru. Btw., nemam ništa protiv Dramlja, bila sam jedne godine tamo i bilo mi je baš super.

I tako, kako već neko vrijeme nisam sunčala dupe na divnom našem Jadranu, odlučila sam ove godine provesti nekoliko dana s dragim na Moru. Destinacija – Punat na otoku Krku. Kupili smo kartu za najraniji bus kako bismo, naravno, došli u hotel što ranije, iako je check-in tek od 14 sati. Ali, Bože moj, jesmo mi Balkanci ili nismo?!? Ostavit ćemo torbe u hotelu i otići direktno na plažu, ne daj Bože da nam propadne dio dana. Bus je kretao u 4 sata ujutro. Naravno, kad smo se probudili, samo smo se pogledali s onim pitanjem u očima: „Koja budala se ovog sjetila? Je l’ nismo mogli, kao normalan svijet, ići s busom koji kreće u neko pristojno vrijeme, kad se naspavamo?!?“ Ali dobro, sendviči u torbi, kofer u rukama i došli mi do autobusa. Bilo je još nekoliko budala jednakih nama koje su putovale u to vrijeme, ali nas dvoje zauzeli smo zadnje sjedalo i spavali do Rijeke. Vozač nas je upozorio da u Rijeci presjedamo. Fascinantno je to da, dok spavate u autobusu, shvatite da biste bili skroz dobar instruktor joge s obzirom na to u kojem vam se sve položaju nađu glava i noge, a bome i ostali dijelovi tijela. U Rijeci smo pojeli sendvič. Nikad ne jedem u 6 ujutro, ali svi znamo da od samog ulaska u autobus čovjek jednostavno ogladni. Pričekali smo autobus, smjestili se i zaspali već na izlazu iz Rijeke. Ovaj put, svatko sklupčan na svom sjedištu. Oko 8 sati budim se ja, pogledam na sat i pomislim: „Super, za 15 min smo tamo!“ Tako nekako mi je ostalo u sjećanju da bus stiže u 08:13 u Punat. Osvrnem se oko sebe, kad ono u busu ni žive duše, samo on i ja. Mislim si, pa dobro, ostali su izašli u Njivicama, Krku i ostalim mjestima. Kad, nakon par minuta, prođemo mi pokraj table koja pokazuje Punat u smjeru suprotnom od onog u kojem mi idemo.

Pomalo zbunjena, odem do vozača i upitam ga: „Oprostite, dolazimo li uskoro u Punat?“

A on se okrene i k’o da je vidio duha: „Gospođo, pa što vi radite u autobusu???“

„Kako to mislite što radim u busu?!?“, ostala sam zbunjena njegovim pitanjem jednako kao i on samom mojom pojavom.

„Pa je l’ niste čuli kad sam se prije dvadesetak minuta derao ima li još koga u busu???“

„Pa zaspala sam! Kaj nismo u Punat trebali doći tek oko 08:15???“

„Gospođo, ovaj bus ne ide do Punta, u Krku se svi putnici iskrcavaju i presjedaju u novi autobus za Punat!“

„Pa to nam nitko nije rekao?!?“

„Joj gospođo….“

„Pa kaj niste vidjeli veliki crveni kofer koji očito nitko nije pokupio???“

„Joj gospođo, pa ja sam taj kofer samo automatski prebacio u drugi autobus!“

Iskreno, ne znam je l’ mi u tom trenutku bila gora činjenica to da sam na putu od Zagreba do Punta promijenila više autobusa nego da putujem do Moskve, ili činjenica da nas nitko nije upozorio na drugo presjedanje, ili možda činjenica da su mi sve stvari na putu za nemam pojma kamo, ili činjenica da me cijelo vrijeme zove GOSPOĐA?!? Prestani me pobogu zvat gospođo, točnije prestani me zvati Joj Gospođo!!! Uto se budi moj dragi i pita: „Jesmo li stigli?“

„Naravno, samo što nismo, mi u Malinsku, kofer valjda u Punat ili Rijeku, tko zna….“

Btw., mala digresija. Kad želiš reći da si bio u mjestu koje nosi naziv Punat, kažeš li da si bio u Puntu ili Punatu? Meni na prvu nekako logičnije zvuči Punatu, ali svi tamo govore Puntu, a čula sam neki dan i novinarku na telki da govori tako pa je onda valjda tako. Zaključak priče je da očito opet ne znam gdje sam bila.

I tako, vozimo se mi prema Malinskoj… Moram pohvaliti vozača, obavio je nekoliko telefonskih poziva i brzo riješio stvar. Odvezli smo se s njim do Malinske, pokupili neke turiste, vratili se s njima u Krk, prošetali gradom, kroz nekih sat vremena vratila se i naša prtljaga i ubrzo smo se ukrcali u novi autobus za Punat. I naravno, stigli smo do hotela neka dva, tri sata kasnije, kao da smo krenuli u normalno vrijeme.

Čim smo se prošetali pokraj našeg lijepog Mora i zaplivali u njemu, zapitala sam samu sebe: „Zašto ne ljetujem češće na Jadranu? Zašto radije biram strane destinacije?“ Stvarno je prekrasno.

A onda, kad vam pola litre Cole na kiosku naplate 11 kn, ili kad konobara u bircu morate moliti da vas dođe pitati što ćete popiti, ili, još bolje, kad ga morate vući za rukav da bistu mu platili račun, ili kad vam lik u mjenjačnici želi mijenjati eure po tečaju od 7,1 jer mu se može i još se bahati kako ima najbolji tečaj na otoku, onda vam nekako postane jasno zašto birate neke druge destinacije, izvan Hrvatske, za ljetovanje.

Vrhunac je ipak bio kad smo sjeli u jedan restoran blizu plaže. Dečko naruči pizzu Capricosu i pivo, a ja šurlice s gulašem i ledeni čaj. Za početak, dobijem ledeni čaj bez bočice, natočen u čaši i toliko razvodnjen da je pravo čudo kako uopće ima boju. Trebam li naglasiti kako je u pitanju restoran s poprilično visokim cijenama, a ne neki fast food lokal? Nakon toga konobar donosi hranu, ja dobivam svoje šurlice, a pred dečka stavlja salatu Caprese.

„Oprostite, ja nisam ovo naručio.“

„Jeste, jeste!“

„Nisam, naručio sam pizzu Capricosu, još ste si i zapisali.“

„Da, zapisao sam, naručili ste salatu!“

Sad već ja lagano bijesna: „Nije sigurno naručio salatu Caprese, naručio je pizzu Capricosu!“

A na to će meni konobar: „A joj, kad na jelovniku imamo i salatu Capricosu, pa sam ja onda odmah pomislio da želite salatu!“

Mislim si ja, budalo jedna blesava, uz svo dužno poštovanje, radiš kao konobar, za početak bi trebao znati da u ponudi nemate salatu Capricosu, nego pizzu Capricosu, a salata koju si donio zove se Caprese, Caprese!!!! I da, obično likovi od 100 kg i 1,90 grickaju salaticu za ručak. Mogao si mu donijeti dva lista kupusa pa nek’ žvače. Naravno, ništa od toga mu nisam rekla, jer se, nazovimo to tako, ispričao i nakon još nekih 20-ak minuta čekanja donio pizzu.

Najbolji dio ipak je bio kad smo tražili račun. I čudna li čuda, na računu i pizza Capricosa i salata Caprese. Čudi me da nije dodao i salatu capricosu još, iz svoje osobne ponude. Lagano luda već, para polako izlazi iz glave, dečko me smiruje, govorimo konobaru da je naplatio i salatu, a on na to: „Ajoj, zaboravio sam je maknuti!“

„Zaboravili ste je maknuti??? Zašto ste je uopće stavili na račun?!?“ Stvarno sam bila raspoložena za svađanje, ali kako je taj dan bila Formula 1, dečko je bio u blaženom stanju i sve je to riješio na miran način.

Da se razumijemo, svi mi griješimo i to je u redu. Ali nije u redu praviti se mutav kad pogriješiš, nije u redu pokušati svaliti krivnju na nekog drugog kad pogriješiš, nije u redu ne ispričati se kad zahebeš i definitivno nije u redu očekivati od nekog drugog da plati tvoju pogrešku i još pritom biti bahat. A sve to još duplo nije u redu ako radiš kao ugostitelj i živiš od ljudi koji dolaze u tvoj restoran i još želiš zaraditi u tri mjeseca tolike pare da ostatak godine ne moraš ništa raditi.

Eto, prisjetila sam se zašto ne ljetujem češće na našem divnom Moru!!! Volim ja naše More i volim ove divne zalaske sunca…

Ali znate što volim još više? Volim ljubazne ljude, posebice ljubazne ugostitelje, pa makar i lažno ljubazne. Halooo, čovječe, živiš od toga, i tebi i meni će biti bolje ako si ljubazan. Volim ljude koji su u stanju ispričati se za svoju pogrešku, volim dobiti kvalitetnu uslugu za ono što plaćam.

Vjerujem ja, kako na našem Moru ima i divnih ljudi, uvjerila sam se i sama u to, ali bojim se da je ipak mnogima još uvijek cilj da uzmu što više novaca u što kraćem periodu i ne ponude gotovo ništa osim divnog Mora i zalaska sunca. Mislim da bismo još uvijek mogli učiti puno od drugih, posebice o ljubaznosti. Ima i gorih od nas, da ne lažemo, al’ hajdemo učiti od boljih. Hajdemo uvesti jedan novi pristup turistima, pod nazivom: „Kako ne zaje… gosta?!?“ Vjerujte mi, može se i na taj način fino zaraditi.

E da, i kad me netko idući put pita: „Odakle ti novci za ljetovanje izvan Hrvatske?“, vrlo rado ću mu napraviti usporedbu cijena ljetovanja u npr. Turskoj, Egiptu, Grčkoj, Španjolskoj s Hrvatskom! Pa da vidimo tko više plaća!

U biti, neću, radi si kalkulacije sam, kaj te briga odakle mi pare za ljetovanje, al’ ziher plaćam manje od tebe koji ljetuješ na Moru.

Kissi kissi…. volim vas sve, osim vas neljubazne, vi mi baš niste dragi, posebno ako ste plaćeni za to da budete ljubazni! 😉