Šestero ljudi otvoreno o životu s mentalnim poremećajima: “Ja bez svojih dijagnoza ne postojim”

Šestero ljudi, različitih životnih putova i priča, u jednome ipak neraskidivo povezani – u hrabrosti da otvoreno pričaju o mentalnom zdravlju i tegobama s kojima su se dosad susreli. Svi na mjestima koja su im donijela sigurnost, toplinu, koja su bila i ostala njihovo utočište (eng. shelter). 

Sukus je to projekta Sheltering koji donosi istaknuta mlada fotografkinja Ena Dragičević (@enaspotting), javnosti otprije poznata kao autorica fotografija koje šalju poruke o prihvaćanju vlastitog tijela, seksualnosti i rodnog identiteta.

“Ponekad se bojim ozdraviti jer ne znam tko sam bez depresije”

Prvu priču, iz svojega utočišta, donosi Iva, djevojka koja se s depresijom susrela još u pubertetu. Ona se prikrala u jeku njenog formiranja kao osobe i s njom je toliko srasla, kaže, da samu sebe ponekad vidi kao hodajuću depresiju.

“Ponekad se toliko bojim “ozdraviti” jer ne znam tko sam bez depresije i u njoj je ponekad i utjeha – jer ona je ono što je poznato i blisko. Ja ne znam tko sam, ali to je u redu i većina ljudi to ne zna za sebe. Ta misao “gura” me da istražujem sebe, svoje granice i svoja zanimanja, sve male stvari koje mi škakljaju mozak i definiraju me kao osobu. Na kraju, svi smo ono što napravimo od sebe, nitko se nije rodio kao završeni projekt”, priča Iva.

Sad je na putu otkrivanja svojih interesa, želja, snova. Stvari su to koje joj je depresija godinama uzimala.

“Ona mi je oduzela volju za bilo čim što me usrećuje te neke stvari nikad nisam uspjela iskusiti. Nije mi žao zbog toga, jer ništa me ne bi uspjelo formirati na isti način. Ja bez svojih dijagnoza ne postojim, one su ključan dio mene i volim ih, i volim sebe s njima. Dobar razlog zašto mi je trebalo dugo da krenem raditi na sebi i potražim pomoć je zapravo dostupnost pomoći. Sami materijali koje imamo o različitim mentalnim bolestima su već zastarjeli, a liječnici koji su dugog staža nisu dobili pristup najnovijim informacijama. Dobiti pravu dijagnozu je dugogodišnji i poprilično iscrpan proces jer znaš da ti nije dobro, a ne znaš što je”, pojašnjava.

“Tako malo treba da se nešto promijeni, samo dobra volja nekoga na vrhu”

Neka su testiranja, kako kaže, toliko popunjena da je nemoguće dobiti novi termin. Psihološka podrška u manjim mjestima gotovo da ne postoji, stigma je velika.

“Tako malo nam treba da nešto promijenimo, samo dobra volja nekoga na vrhu! Nadam se da taj netko upravo čita ovo i već stvara planove za poboljšanje cijelog sustava. Sve ovo je važno i svi naši životi su važni. Nadam se da nas čujete”, poručila je Iva. 

Dihotomija problema s mentalnim zdravljem i utočišta iz kojih su sudionici govorili izazovna je bila ne samo za njih već i za fotografkinju koja potpisuje ovaj projekt.

“Biti fotografkinja koja se bavi temama aktivizma, mentalnog zdravlja i sličnim “nezabavnim” i “nedovoljno umjetničkim” temama teret je koji svaki dan odabirem sama jer u svim svojim projektima pronalazim veliku utjehu, pomoć i shvaćanje. Pomagati drugima kroz umjetnost i medij fotografije moj je poseban način da današnjem društvu prilagodim i približim teme i problematike koje su prisutne oduvijek, uz golemu nadu da će moj rad nekome barem malo pomoći”, priča Ena. 

Sheltering kao projekt ima svoju posebnu težinu koju ne moraju i ne mogu svi razumjeti. Neće ga svi ni osjetiti, kako dodaje, ni posebno ni duboko. Ono što je važno jest pročitati priče sudionika ovog projekta, čuti ih i poslušati te im tako dati podršku.

Foto: Ena Dragičević