Sinoć je u zagrebačkoj galeriji Kranjčar otvorena izložba Jelene Lovrec „Izložba godine“

Umjetnički kolegij Galerije Kranjčar u sastavu: Vanja Babić, Đorđe Jandrić i Mladen Lučić, dodijelio je Nagradu Galerije Kranjčara, koja uključuje samostalnu izložbu u Galeriji Kranjčar, Jeleni Lovrec za rad Mein Kulturkampf: akcija kotlovina.

“U projektu Mein Kulturkampf Jelena Lovrec na zanimljiv i društveno nadasve osviješten način problematizira aktualan položaj kulture u Hrvatskoj. Kupujući jedan kvadratni metar zemljišta diljem Hrvatske za potrebe kulture , autorica na ironičan i nedvosmislen način ukazuje na nimalo zavidan položaj što ga kultura trenutno zauzima u našemu društvu, ali istodobno i pridonosi izravnom uključivanju šire zajednice u procese stvaranja odnosno konzumiranja kulturnih sadržaja. Bivši vlasnici kvadratnoga metra zemljišta i dalje, naime, ostaju njegovi korisnici, ali sada isključivo u kulturne svrhe. Mein Kulturkampf primjer je lucidno osmišljena umjetničkog aktivizma, koji svojom ležernom ozbiljnošću te interaktivnim karakteristikama dojmljivo i uvjerljivo propituje društvenu utemeljenost kulture kao osnovna uvjeta njezina opstanka i razvoja.”

Izložbu se može pogledati do 15.rujna, svaki dan osim nedjeljom, od 11:00 do 19:00 sati.

″The Sun is the same in a relative way, but you´re older. Shorter of breath and one day closer to death″ (Sunce je relativno isto, ali ti si stariji. Sve kraćega daha i jedan dan bliže smrti). Tako glasi najtjeskobniji izvadak iz ionako nimalo optimistično intonirana teksta skladbe Time s kultnoga albuma The Dark Side of The Moon znamenite grupe Pink Floyd. I doista, u vječnom i beziznimnom ponavljanju odnosno obnavljanju svoga putovanja nebeskim svodom, Sunce nam, promatrano iz naše svakodnevne zemaljske perspektive, naprosto mora izgledati uvijek istim, nepromjenjivim i, zapravo, vječnim. Ali, svakodnevna zemaljska perspektiva posve je relativna te se kao takva radikalno razlikuje od one kozmičke, što će reći apsolutne. U kozmičkim razmjerima, naime, Sunce se iz djelića u djelić sekunde dramatično mijenja, ono, dakako, ipak nije vječno, a njegovo putovanje s jednoga na drugi kraj našega planetarnog svoda nipošto ne predstavlja odraz stvarnih nebeskih zbivanja.

Jelena Lovrec svojim se najnovijem audio-video radom također izravno referira na Sunce, pritom aktivno i osviješteno registrirajući, ali također i problematizirajući, dimenzije prostora/mjesta i vremena. Čini to, dakako, iz zemaljske, naglašeno subjektivne, čak i intimne perspektive, što je posve logično i opravdano jer su u slučaju umjetničkog stvaralaštva odrednice poput ″relativno″ i ″apsolutno″ itekako podložne autorskoj imaginaciji, kreaciji, a po potrebi i manipulaciji. O čemu se točno radi? Jelena je, naime, iz svoje spavaće sobe s prozorom što gleda na istok kroz čitavu godinu kamerom snimala svitanje, a to znači izlazak Sunca. Bilježila je prijelaz noći u dan, koji se ne odvija odjednom i u trenu. Naprotiv, to je ekstremno postupan i samim time jedva zamjetan proces; smjena noći i dana u znatno većoj mjeri predstavlja kontemplativno nego dramatično vizualno iskustvo. Narodski rečeno, dakle, umjetničina je kamera hvatala rađanje Sunca odnosno rađanje novoga dana. A u novi dan svaki pojedinac – pa tako i Jelena – ulazi s određenim očekivanjima koja će u pravilu biti popraćena i neizbježnom dozom stanovite neizvjesnosti. Uostalom, i poznata te nerijetko upotrebljavana uzrečica glasi: ″Nikada ne možeš znati što ti donosi novi dan?″ Može to biti senzacionalno uspješan ili lijep događaj, ali jednako tako i neki fatalno tragičan. Takve ćemo krajnosti, međutim, doživljavati i proživljavati nadasve rijetko; svakodnevnom egzistencijom ipak ne dominiraju situacije što naglo i radikalno utječu na život, već je to ponajprije dnevna rutina obogaćena obiljem nimalo sudbonosnih usputnih događaja na koje – ovisno o trenutnom raspoloženju ili pak senzibilitetu – svatko od nas u datom trenutku reagira različito. Čak bi se moglo reći kako čovjekova sposobnost osvješćivanja, memoriranja i promišljanja nečega što je usput zapazio ili doživio čini život zanimljivim i u razdobljima odsustva – a takva nipošto nisu rijetka – nekih konkretnih zanimacija ili sudbonosnih događaja. Umjetnica je, dakako, toga svjesna, pa svoje video snimke svitanja nadograđuje i popratnom zvučnom komponentom. Ona, naime, vlastitim govorom i u prvome licu opisuje ili ukratko prepričava neke svoje doživljaje povezane s pojedinim danima, sinkronizirajući ih s video snimkama koje su tim istim doživljajima neposredno prethodile. Jednostavnije rečeno, snimka svitanja uvijek je popraćena govornom reminiscencijom na osobni događaj koji će se upravo toga, netom rođena, dana tek zbiti. Na taj način Jelenin rad poprima oblik nekonvencionalnog dnevnika. Zbog čega nekonvencionalnog? Glavni razlog ne krije se u složenoj tekstualno-vizualnoj dnevničkoj formi, već je više suštinske naravi. Dnevnici se u pravilu osmišljavaju ili na kraju dana, ili pak sutradan s referiranjem na jučer. U svakom slučaju pišu se a posteriori. U Jelenin dnevnik, naprotiv, integrirana je i stanovita futuristička komponenta, i to na način da vizualni aspekt rada predstavlja svojevrsnu – iako simultano iskazanu – najavu onih govorno/zvučno opisanih ili tek naznačenih događaja. Isto tako, moguće je govoriti o dvije vrste narativnosti: naglašeno subjektivnoj (autoričina dnevna zapažanja i s njima povezane misli) i repetitivno objektivnoj (snimke svitanja). U ovoj drugoj zanimljiv je i način na koji autorica problematizira mjesto i vrijeme. Mjesto s kojega snima kamera uvijek je isto, uostalom kao i motiv, dok će vrijeme, ovisno o dobu godine odnosno duljini dnevnoga svjetla, varirati.

Jelena Lovrec svoj je audio-vizualni dnevnik počela voditi u trenutku kada je zašla u tridesetu godinu života. To je razdoblje svođenja prvih životnih računa, i to bez ikakva razmišljanja o tome kako u budućnosti slijedi njih još podosta. Mnoge želje u tridesetoj godini ostaju neostvarene, što je posve normalno; mladenački planovi u svojoj su nesputanosti redovito osuđeni na izgaranje. Umjetnici je pošlo za rukom kreativno iskoristiti nesigurnost karakterističnu za životno doba koje bismo mogli nazvati ranom zrelošću. U tom razdoblju svi shvaćamo kako je granica između čekanja da život počne i njegova početka postupna i neprimjetna, baš kao i ona između noći i dana. A sve to odvijalo se ispod jednoga i vječno nam istoga Sunca.