Skrivena kamera

Duda je u šoku. Bliži se Nova godina, a šef joj je umjesto poklona „uvalio“ novi aneks ugovora o radu u kojem piše da treba raditi tri puta više, pristajati na sve moguće uvjete rada – prekovremene, povremene i privremene, i sve to za manje novaca. I što sad, kad nema ni plan B, C, niti D, a jedva se snalazi i u ovom planu A?!

Ovo je nemoguće, pomislila sam. Ne, ne, mora da se šale… "Ovo, ovo je skrivena kamera, jel’ da?" upitala sam šefa. Aneks ugovora o radu koji sam dobila u petak popodne, i to pred sam kraj radnog vremena, i u kojem je stajalo da se usred novonastale situacije i drugačije sistematizacije radnih mjesta opis mog posla proširio na dvije stranice A4 formata, a plaća se smanjila za trećinu, i sve to pred Novu godinu, nije moglo biti ništa drugo doli neslana šala Velikog Brata.

Lijepo je rekao stari Darwin…
“Šalite se, jel’ da?”, ponovila sam pitanje, tražeći nekakav tračak nade u njegovim očima. Umjesto odgovora, prekrižio je ruke. Skupio usta. Zauzeo stav mirno. “Situacija je kritična”, promumljao je. “Svi se moramo prilagoditi”, tako nešto. Znači, nije šala. Pogledala sam ponovo u aneks. Datum u zaglavlju bio je star osam dana. Onih osam dana koji mi daju fore da se žalim na odluku. Dakle, potpiši ili kupi prnje… Ali… Ali kako da potpišem…? Mislim, tko bi normalan pristao raditi tri puta više posla za skoro upola manje novaca…?! Onaj tko mora? Tko nema drugog izbora? Kome rata kredita dospijeva svakog prvog u mjesecu, a perilica za rublje izdiše već tjednima…? E taj tko mora, to jest ja, na kraju potpiše. Potpisala sam da ću raditi sve, i što znam i što ne znam, da pristajem na sve moguće uvjete rada, prekovremene, povremene i privremene. Potpisala sam kao da nisam uvjetovana potpisati i da nisam bila izložena pritisku bilo koje vrste. Potpisala sam da pristajem da ono što je nekada bilo neto sada bude bruto. I da neću potezati žalbu. Da neću koristiti radno vrijeme za svoje posebne potrebe. Jednom riječju, potpisala sam da sam budala. Idiot. Ili, ako ćemo ljepše – prilagodila sam se jer sam netko bez plana B. Uostalom, i Darwin je rekao: „U prirodi ne opstaju ni najjači, ni najpametniji, već oni koji se na vrijeme prilagode situaciji.”

Bez dramatiziranja
“Nisi valjda potpisala?”, vrištala je Goga u slušalicu. “Jesam, naravno da jesam, što sam drugo mogla?” “Eh, Dudili”, rekla je, “tolike si godine izgubila a ništa nisi naučila. Aneksi, kakvi god da jesu, ne potpisuju se tek tako. U njima uvijek stoji nešto što ne valja. Čak i oni u tvoju korist moraju imati nekakvu ‘kvaku’ koju previdiš, pa se poslije pitaš što mi je bilo… I nikako mi nije smio uvaliti aneks star osam dana. Znači da su igrali smišljeno.” “Naravno da su igrali smišljeno”, prenuh se, “sve su unaprijed organizirali. Da te stave u takvu poziciju da nemaš kamo. Što sam trebala? Kako sam mogla izbjeći potpisivanje?” “Hm”, zamislila se Goga. “Lijepo”, rekla je nakon kraće stanke, “on ti da aneks, ti pogledaš, preneraziš se, i od šoka padneš u nesvijest. Prostreš se nasred kancelarije koliko si duga. Odglumiš ludilo, aritmiju, gušenje, dođe Hitna, odvedu te u stanju šoka, i nakon toga – paf! Otvoriš bolovanje do beskonačnosti. A kad si na bolovanju, ne mogu ti ništa, nema aneksa, nema ničega. Bruto ostaje bruto, neto – neto. A ne ovako – brutalno… “ Sve je to O.K., pomislila sam. Goga je u pravu. Ali to rade glumice. A ja baš i nemam talenta za dramatiziranje. Da, bila sam, stvarno sam bila u stanju šoka, i srce mi je lupalo, i gušilo me nešto tu, ispod vrata, ne bih ni morala folirati, ali to s padanjem i prostiranjem – nije mi palo na pamet. Nisam ja od onih koji mogu misliti pet koraka unaprijed. Ne znam što ću. I u kriznim situacijama koje zahtijevaju plan B, C i D, ja jedva da se snalazim i u ovom jedinom planu A. Aaaaaaaaa…!

Plus i minus
I tako, novonastala situacija zahtijevala je hitan sastanak kućnog savjeta. Čim smo Bebu, kandidata za članstvo, usprkos otporu koji je pružala, okupali i smjestili u krevet, nas dvoje pridruženih članova sjeli smo za stol. Ne za onaj u dnevnoj sobi koji je za opuštene teme i popodnevnu kavu, već ravno za kuhinjski, okrugli stol, za kojim su oduvijek donošene sve odluke od esencijalnog značaja u ovoj kući. Aneks je stajao na stolu, da nas podsjeti na jedinu točku dnevnog reda – ničim izazvanu oskudicu. Da, oskudica je prava riječ. Neimaština bi već bila previše. Jer, nije baš da nećemo imati što za jesti zbog sramotnog bruto-neto disbalansa, ali deficit u kućnom budžetu od par stotina eura učinit će da se stvari promjene. “Plaća moja, plus plaća tvoja”, računao je Vlado. “Minus struja, minus vrtić, minus hrana… Minus rata za kredit”, dodam ja. “O.K., minus rata… Pa minus razno, jer dodaj-oduzmi, uvijek se nađe nešto za pod razno. Minus hrana…” “Ne, hranu smo već rekli… Jednako je…” “Koliko?”, bila sam znatiželjna. “Čekaj, čekaj, nemoguće, mora da sam se negdje zeznuo”, promrmlja Vlado i krene ispočetka. “Plaća moja, plus plaća tvoja, pa minus…”

Reorganizacija budžeta
Ajme, zbrajali se i oduzimali do plus-minus pola tri. Kako god da okreneš, ne ide. Ne možemo skrpati ni pod točkom razno. “Moramo promijeniti prioritete”, rekao je Vlado. “I da se odreknemo nekih stvari.” “Kao na primjer?”, upitah ja, gotovo sigurna da aludira na moja sitna zadovoljstva. “Pa evo, na primjer, ti se odreci teretane, a ja odustajem od novog printera.” O.K., pomislila sam, pošteno, printer nam nije prijeko potreban, a ja ionako zabušavam s vježbanjem u zadnje vrijeme. Ali, teretana, frizer, Vladine zanimacije – sve to ulazi u rashode pod stavkom razno. Da bi se kućni budžet zaista olakšao, potrebno je uvesti recesivne mjere i povesti računa o tri najvažnije stavke – hrani, režijama i pratećim dodacima. Ali kako…?! “Manje ćemo jesti”, izjavi Vlado. “Molim…?! Ne dolazi u obzir”, rekoh, ”hrana ostaje prioritet. Ako već ne ljetujem na egzotičnim destinacijama, ne zimujem na Alpama, nemam godišnju kartu za kazališta i nisam viđeni gost po klubovima, onda barem mogu jesti kao čovjek.” “Dobro”, složi se moj muž, “ali i tu se može malo smanjiti. Namjenska kupovina u supermarketima, akcijske cijene, sniženja, odloženo plaćanje, čekovi, ovo, ono…”

Novi serijal Opstanka
Na kraju, imali smo savršen plan za uštedu, svatko u svojem području. “Ja ću kupovati u supermarketima, jednom mjesečno, i to isključivo ciljano i po popisu. Nema više gluposti, grickalica, gaziranih sokova, tone slatkiša i tome slično. Kruh ću mijesiti. Ukusniji je od kupovnog i duže traje. Užinu ćemo na posao nositi od kuće, bijelo pecivo po pekarama i nije bogzna što. I nema bacanja hrane. Moraju se jesti i mahune, i grašak i krumpir, i paprikaš. Nema – ovo volim, ovo ne volim!” Novi serijal Opstanka mogao je početi! U ponedjeljak sam ustala u pet. Zamijesila kruh. Spremila ručak. Kad sam došla s posla, trebala sam ga samo podgrijati. U utorak smo ručali ono što je ostalo od ponedjeljka, jedino sam ogulila krumpir, za prilog. U srijedu sam pekla palačinke a i bili smo kod mojih na ručku. I baš kad sam pomislila kako su mjere štednje za svega četiri dana dale primjetne rezultate, u petak nam je, k’o za inat, krepala perilica za rublje.

Pravo veta
Na izvanrednoj sjednici kućnog savjeta, održanoj u kasnim večernjim satima, istog dana, raspravljalo se o prljavom rublju. “Jedno vrijeme ćeš morati prati na ruke”, rekao je Vlado. “Isplativije je, u svakom slučaju.” Pa naravno, pomislila sam, lako je njemu reći, neće on iskriviti kralježnicu nad kadom. “Bolje da odmah prekinem raspravu”, rekla sam. “To tvoje o pranju na ruke, Vladimire, zavisi kako se uzme.” “Kako to misliš?”, upitao je. “Struja plus prašak, plus to što nemaš troškove amortizacije, održavanja filtera za vodu, uostalom kako su žene nekada pra-…” “Ne”, rekla sam, “ne i ne.” “Ali ako perilica troši dvadeset kilovata…”, računao je Vlado. “Znam, znam, perilica troši struju, i prašak za strojno pranje, i omekšivač i one stvari protiv kamenca.” “Ali?”, upitao je Vlado. “Ali nova žena troši mnogo više. Budeš li me koristio u te svrhe, brzo ćeš morati tražiti drugu. Stoga ja, Duda, kao punopravni član ovog savjeta ulažem pravo veta na svaki oblik ručnog pranja u ovoj kući i time ovaj sastanak proglašavam završenim. Osim, naravno, ako Darwin ne želi nešto dodati…?”