SOS mama Grozdana odgojila je 19-ero djece bez roditelja i ispričala nam je sve o tome

U obitelji se djeca uče vrijednostima, dijele odgovornosti i stvaraju odnose koji traju cijeli život, što im daje čvrstu životnu podlogu. Sigurnost, ljubav, podrška i dom prepun smijeha, čvrstih zagrljaja i toplih riječi – tako bi nekako izgledalo djetinjstvo u idealnim uvjetima, no što je s djecom bez roditelja ili bez prikladne roditeljske skrbi?

SOS dječje selo Hrvatska pruža drugu priliku djeci, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te im daje sigurnu luku i bolju priliku za život, siguran dom, ljubav i obiteljsko okruženje koje je neophodno za svako dijete. Upravo iz tih razloga nastao je i koncept „SOS mama/SOS tata“ u kojem osoba koja je spremna posvetiti se misiji stvaranja obitelji za djecu bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi osigurava brižan dom u obiteljskom okruženju.

Ovo je posao za osobe koje na njega gledaju kao na poziv, nešto na što će im zatitrati srce i potpuno ih oboriti s nogu, a Josip Marinković, direktor ljudskih potencijala SOS Dječjeg sela Hrvatska, ističe kako je to „posao sa srcem“. SOS mama je svakodnevni oslonac djetetova života i ključna odgovornost joj je graditi preduvjete za stvaranje obitelji koja će kvalitetno funkcionirati. „SOS roditelj radi s djetetom na otvorenoj komunikaciji, razvija njegovu pozitivnu interakciju i međusobnu toleranciju baziranu na razumijevanju i poštovanju individualnih osobina svakog pojedinog člana, a uz to i samostalno vodi kućanstvo te osigurava sve potrebne uvjete za sretno i bezbrižno djetinjstvo“, ispričao je Josip.

U dva SOS Dječja sela (Lekenik i Ladimirevci), postoji 31 SOS mama, od kojih su dvije u statusu SOS para budući da su se i njihovi životni partneri aktivno uključili u živote SOS obitelji kao volonteri u funkciji SOS tata. U prosjeku unutar jedne SOS obitelji odrasta petero djece, kojima uvijek na usluzi stoji cijeli tim SOS Dječjeg sela.

Iako SOS roditelj može poželjeti biti svatko, ipak postoje određeni preduvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi se djeci pružila najbolja moguća skrb. „SOS roditelji su emocionalno stabilni, brižni, odgovorni, snalažljivi, tolerantni i pouzdani pojedinci koji prihvaćaju različitosti i spremni su na timski rad. Također, imaju odgovarajuće iskustvo u odgoju ili u radu s djecom te iskustvo u vođenju kućanstva. Spremni su na kontinuirano učenje i usavršavanje na području odgoja djece, na stvaranje brižnog i čvrstog emocionalnog odnosa s djecom i visokoprofesionalan odnos prema kolegicama i kolegama, kao i visokoprofesionalan odnos prema radu“, otkriva Josip, te ističe kako su neki od osnovnih preduvjeta za poziv SOS mame/SOS tate spremnost kandidata da žive i rade u SOS Dječjem selu te da imaju minimalno četverogodišnju srednju stručnu spremu.

Iako se susreću s brojnim izazovima, od neprospavanih noći, preko brojnih pitanja i potreba koja prate odrastanje djeteta, pa sve do traumatičnih iskustava koja su doživjela djeca prije nego što su došla u SOS Dječje selo, najveći dar SOS roditeljima ipak je osmijeh na licu njihova djeteta.

Stavljajući sebe skromno u drugi plan i ne radeći veliku stvar od svega, a ističući djecu kao one koji njoj mijenjaju život, Grozdana Poljak, koja radi kao SOS mama već dugih 25 godina, ispričala nam je svoju priču u kojoj ističe da joj ovo nikad nije bio posao zbog kojeg se svega odrekla, nego poziv koji je nju promijenio nabolje.

„Sve je krenulo nezadovoljstvom na tadašnjem poslu u tvrtki u kojoj sam radila 13 godina. I dok mi se privatni život posložio, bilo je vrijeme za promjenu posla. Nisam znala što želim raditi, ali imala sam potrebu mijenjati nešto. Čuvši na radiju oglas za SOS roditelja, istražila sam kakve sve uvjete trebam zadovoljiti. Prijavila sam se, prošla brojna testiranja, nakon toga edukacije od četiri mjeseca tijekom kojih živite u Dječjem selu kako biste što zornije mogli vidjeti što vas zapravo čeka i od brojnih zamolbi koje su poslane te godine, svega nas tri je prošlo“, započinje svoju priču mama Grozdana.

Iako ima slobodne dane, godišnji odmor i plaću, a postoje i SOS tete koje će u tim situacijama rado „uskočiti“, Grozdana ih redovito provodi sa svojom djecom koju je upoznala i sa svojom biološkom kćeri i ostatkom svoje obitelji: „Sva moja djeca upoznala su i moju biološku obitelj, a redovito provodimo i godišnje odmore svi zajedno, sve ovisi o zakonu koji je trenutačno na snazi i o pravilima koje moramo poštovati. Tako su neka od moje djece, odlukom Centra za socijalnu skrb, u kontaktu sa svojim biološkim roditeljima, što mi svakako poštujemo, a djeca koja nisu u takvoj situaciji idu sa mnom, naravno, sve ovisno o pravilima.“

Dužnosti koje Grozdana ima kao SOS mama jednake su kao i sve one koje ima bilo koji roditelj, ali njoj se uskoro bliži mirovina, pa slijedi odlazak iz SOS Dječjeg sela.

„Moja SOS obitelj i ja, mi smo kao i svaka druga obitelj s djecom, samo smo smješteni u SOS Dječjem selu Ladimirevci, no pisanje zadaća, kuhanje, učenje djece pravim vrijednostima u životu, školske informacije, smijeh, suze, ljubav, razumijevanje i sve što formira jednu obitelj, ono je što radimo i mi“, priča Grozdana i otkriva kako ona trenutačno ima troje djece u SOS obitelji budući da je uskoro čeka mirovina. Iako je prosjek po obitelji petero djece, zna se dogoditi da ih bude i po sedmero ako dođe grupa djece (braća i sestara), pa ih se ne razdvaja po više obitelji. „Posljednjih nekoliko godina rada, SOS Dječje selo vodi računa o tome da ne smjesti u obitelj SOS mami više od troje ili četvero djece kako bi se na što bolji način zaokružila cijela priča. Kako sam ja trenutačno u toj situaciji, odlično se poklopilo to da moje troje djece neće ostati u SOS Dječjem selu, nego će do trenutka kada ja odem u mirovinu svi biti samostalni ljudi“, priča Grozdana dok joj se u glasu čuje koliko je sretna jer neće ostaviti nikoga iza sebe.

Grozdana je tijekom svog djelovanja u SOS Dječjem selu odgojila 19-ero djece, a u bilo kojem trenutku moglo se dogoditi da ona budu posvojena, što se u njezinom slučaju nije dogodilo, no to je nešto na što SOS roditelji ne mogu nikako utjecati, nego je u nadležnosti centara i Obiteljskog zakona.

Iako većina domova za nezbrinutu djecu funkcionira po principu da su, kad postanu punoljetni, prepušteni sami sebi, SOS Dječje selo brine se o svojoj djeci dokle god se ona ne osamostale. „Mi se brinemo o djeci i mladima i nakon završetka njihove srednje škole. Ona tada prelaze u jedan oblik polusamostalnog života što znači da se odvajaju i nisu više u selu, nego žive u stanovima i dobivaju našu financijsku i bilo kakvu drugu pomoć dok god se sami potpuno ne osamostale i tek onda izlaze iz sustava“, priča Grozdana.

Isto tako, ako punoljetno dijete odluči iz bilo kojeg razloga napustiti tada sustav, to može, ali ne mora. Već nakon osnovne škole djeca prelaze u Osijek, gdje pohađaju školu. Tamo SOS Dječje selo ima dvije stambene jedinice, SOS Zajednice mladih, u kojima s njima rade odgajatelji, a u kojem god trenutku da požele doći u selo, uvijek se mogu vratiti kući vikendima, što zapravo i jest čest slučaj.

Pri bilo kakvom odvajanju djece od roditelja, strah je neizbježna emocija s kojom se bore i SOS roditelji. „Uvijek sam najviše strepila od toga hoće li jednoga dana kad odrastu, uspjeti nastaviti život samostalno i brinuti se o sebi. No to je jednostavno dio na koji ne možemo utjecati, većinski zbog zakonskih okvira u kojima mi djelujemo, no i zbog društva u kojem živimo. Uvijek su mi prisutni oni strahovi hoće li pronaći posao, hoće li krenuti krivim putem nakon što budu prepušteni sami sebi. Za sada, na svu sreću, sva moja djeca koja su izašla iz sustava bore se za sebe i korisni su članovi našeg društva, što me neizmjerno veseli, baš kao i svaki put kad se čujem s njima i pitaju me „Kako si, mama?“, ponosno je rekla.

Iako je s 30-ak godina napustila svoj posao i preselila se od biološke obitelji, Grozdana ističe kako ne misli da se ičega u životu odrekla, nego je pronašla nešto što njoj samoj odgovara. „Nisam ni u jednom trenutku pomislila da sam nešto propustila, da mi nešto nedostaje. Naravno da zna biti situacija u životu kad nešto s djetetom ne znam, ali to nisu stvari koje bi me opterećivale ili pokolebale, nego su me samo ojačale. Kad je i bilo takvih situacija, samo sam se zapitala: ‘A što da sam ja rodila to dijete?’. Izborila bih se zajedno s njim i pronašla način. Ja se osjećam kao da imam 19-ero djece. U vremenu kada se toliko ljudi i djece susreće na ulici, kad živimo u društvu kakvom živimo, samo se pitam: ‘Da nisam ja tu za njih, što bi bilo s tom djecom?’, i presretna sam što sam im uspjela pomoći da stanu na svoje noge te postanu predivni mladi ljudi koji su dobili priliku za normalan život“, zaključuje svoju priču hrabra SOS mama Grozdana, koja je svoj put do punog srca uspjela pronaći pruživši sigurnu luku onima kojima je najviše bila potrebna.

Foto: SOS Dječje selo