Što je permakultura i kako nam ona može pomoći u izgradnji bolje budućnosti?

Gotovo svakog dana moja susjeda odlazi na svoj vrt u Sopotu gdje uzgaja blitvu, krastavce, rajčice, matovilac, špinat i još puno toga. Kaže da joj je to pravi odmor bez obzira na sve ono što u tom vrtu mora raditi. Na drugom kraju grada, podno Medvednice, moja majka pomno prati vremensku prognozu. U rajčicama i krastavcima uživali smo cijelo ljeto, a nadamo se da će i bundeve koje je posadio njezin unuk uskoro dozreti. I jedna i druga o vrtu se brinu redovito, obilno ga zalijevaju u ljetnim mjesecima i čekaju kišu. I dok mi pomno razvrstavamo naše smeće, one će svoj bio-otpad taložiti na posebnom mjestu i njime gnojiti plodove svog vrta.

Imati vrt, tu malenu oazu zelenila u gradu, na balkonu ili u nekom u gradskih vrtova između nebodera, želja je sve većeg broja ljudi. Možemo reći da oni žive (ili se barem trude) živjeti u skladu s prirodom, okruženjem čiji smo zapravo privremeni stanari. Želja za životom daleko od gradskih ulica Karmelu i Miroslava Kiša prije 18 godina iz Zagreba je odvela u Istru. „S uzgojem hrane počeli smo tijekom života u Motovunu. Tri godine smo živjeli tamo, a nakon toga smo kupili imanje u selu Bataji i ruševnu kuću koju smo uglavnom sami obnovili. Uz adaptaciju kuće odmah smo započeli i vrt. Bio je to intenzivan, naporan period, s puno učenja i novim načinom života“, kaže Karmela.

Danas ova diplomirana dizajnerica permakulture živi u Letovaniću, u skladu s prirodom. „Živim sama u maloj kući s vrtom gdje uzgajam velik dio svoje hrane. U vrtu koji je oko 500 m (to je mali vrt, ali dosta posla za osobu moje konstitucije i godina) uzgajam oko 300 vrsta različitih biljaka (nešto voćaka, bobičastog voća, povrtnice). Višak pospremim za zimnicu“, kaže. Svoje znanje i iskustvo na polju permakulture prenosi drugima kroz 72-satne tečajeve na kojima se može naučiti sve o vrtlarstvu, uzgoju prirodne hrane, smanjenju otpada i zagađenju planeta, održivoj gradnji, obnovljivim izvorima energije i sl. „Važno je vratiti se prirodi jer mi bez nje ne možemo, a ona bez nas može. Mi smo samo jedna od vrsta u prirodi i trebali bismo živjeti u skladu s njom. Jedino korak po korak izaći iz gradova (tko želi) i učiti od prirode i njezinih zakonitosti. Optimist sam i ne vjerujem u crne slike“, naglašava Kiš.

No, nažalost, takvih je slika sve više. Ljudi su uništili i oštetili četvrtinu Zemlje koja nije pod ledom, stoji u UN-ovom Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC) u kojem se ističe kako je već danas potrebno donijeti niz mjera kojima bi se spriječilo uništavanje planeta, ali i utjecalo na klimatske promjene, čiji se uzročnici mogu pronaći upravo u ljudskom pristupu okruženju u kojem živimo.

Tri ključna načela
Jedan od tih alata trebala bi biti i permakultura, tj. svjesno oblikovanje (dizajn) i održavanje poljoprivredno produktivnih ekosustava koje odlikuje bioraznolikost, stabilnost i žilavost prirodnih ekosustava. Tri ključna načela permakulture su: briga o Zemlji (planetu) i zemlji (tlu), briga o čovjeku i njegovim osnovnim potrebama te mudra kontrola populacije i potrošnje.

„Permakultura je harmonična integracija ljudi i krajolika, koja na održivi način osigurava hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i nematerijalne potrebe. Prisutna je na svim kontinentima. Najviše se prakticira u zemljama koje imaju poteškoće s uzgojem hrane, dostupnošću vode, skloništima i osnovnim ljudskim potrebama. Kad postoji infrastruktura u „razvijenim“ zemljama, onda je permakulturu teže prakticirati“, kaže nam Karmela.

Po izvješću Svjetskog fonda za prirodu (WWF-a) gotovo 30 posto hrane propada, a istovremeno je 821 milijun ljudi neuhranjeno. Niz ovakvih primjera i istraživanja pokazuje nam da smo u potrazi za prihodima zaboravili kako od te prirode koju uništavamo živimo i moramo živjeti.

Brojne nelogičnosti i kratkoročna rješenja
„Ljudska vrsta je dio prirode već tisućama godina. Percepcija da smo izvan nje razvila se u posljednjih par stotina godina. Percepcija o hrani se također bitno promijenila u posljednjih nekoliko generacija; o tome kako se ona proizvodi, što se sve proizvodi, količini konzumiranja i kvaliteti proizvoda. I danas živimo od prirode i morat ćemo se okrenuti manje destruktivnim praksama. Pitanje je – hoćemo li to napraviti sada postupno, ili će tu promjenu popratiti razne krize“, smatra Mario Miličević iz udruge Eko centar Latinovac.

U malom selu u Slavoniji u kojem živi svega šezdesetak ljudi, ova udruga radi na promociji kulture volontiranja, gradnji zajednice i permakulturi. Na njihovo imanje dolaze im volonteri iz cijelog svijeta kako bi razmijenili znanje i iskustvo. Iako nam se čini da Hrvatska posljednjih godina intenzivno razmišlja o potrebi zaštite prirode, ono što bismo trebali učiniti puno je više od reciklažnih vreća za odvajanje otpada koje smo ove godine počeli koristiti.

„Problem su kratkoročna rješenja koja su usmjerena ka posljedicama problema, a ne samome problemu. Možemo to vidjeti i na primjeru uzgoja hrane. Hrvatska je u mogućnosti zadovoljiti većinu svojih potreba za hranom, ali to ne radimo. Gotovo 50 posto hrane uvozimo. Razvijenije zemlje štite svoje male i srednje proizvođače, koji se sve više okreću ekološkoj proizvodnji, dok se u Hrvatskoj sve više pogoduje velikim, a uskoro i stranim proizvođačima kojima nisu u interesu dugoročni ciljevi poput očuvanja bioraznolikosti, smanjenja erozije i povećanja organskih tvari u tlu, održiva i dobra ekonomija, tradicijske sorte i proizvodi. Slične paralele možemo povući s gospodarenjem vodama, šumarstvom, obnovljivim i zelenim izvorima energije, otpadom i recikliranjem“, naglašava Miličević.

Permakultura u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je permakultura zaživjela prije dva desetljeća, a svi koji žele naučiti nešto više mogu se priključiti nekom od tečajeva koji vode diplomirani dizajneri permakulture. Na permakulturnoj akademiji koju organizira udruga ZMAG, Zelena mreža aktivističkih grupa koja okuplja organske vrtlare, praktičare primjenjivih tehnologija i ekološkog graditeljstva, dizajnere permakulture i ekološke aktiviste, na svom reciklažnom imanju u Vukomeriću polaznici su dizajnirali i zasadili početne kulture za šumski vrt u Latinovcu.

„Naš pristup vrtlarstvu slijedi jedan princip permakulture koji glasi – kreni pomalo i gradi na uspjehu. Vrtlarstvo je vještina koja se dugo razvija i zahtijeva strpljenje. Početnicima bih savjetovao da se ne obeshrabre početnim neuspjesima. Živimo u vremenu kad su klimatski uvjeti drukčiji i nestabilniji nego u doba naših djedova i baka. Iskusnim vrtlarima bih savjetovao da eksperimentiraju s uzgojem različitog povrća i voća – pogotovo višegodišnjih biljki i trajnica“, kaže Miličević.

U duhu takvog načina života u gradu Zagrebu postoji i niz lokacija na kojima se nalaze gradski vrtovi, namijenjeni svima koji žele uzgajati hranu za osobne potrebe, a nemaju za to priliku. Dobar je to primjer i činjenica da prirodu ne možemo odvojiti ni od gradske sredine. Niti bismo trebali. Mnoge su zemlje, suočene s manjkom hrane za prehranu svog stanovništva, počele svoje građane poticati da se uzgojem povrća bave u vlastitom stanu, na balkonu ili krovovima zgrada, i na javnim površinama. No to je tek početak učenja o suživotu s prirodom i mali korak koji nas može potaknuti na to da gradimo održivi sustav te uživamo u plodovima svojih ruku.

Piše: Antonija Vrčić
Foto: Unsplash