Zagrebačko psihološko društvo podijelilo savjete za umirivanje nakon traumatičnog događaja
Stravični događaj koji se odvio u zagrebačkom kvartu Prečko šokirao je Hrvatsku. Nezamislivo je uopće pomisliti kako se osjećaju djeca i roditelji,...
Liječnici su davno uočili povezanost između menstruacijskog ciklusa i izraženijih promjena raspoloženja kod žena. Većina ih je blagog intenziteta i spadaju u predmenstrualni sindrom. O njemu se često govori i piše, a većina žena upoznata je s tom pojavom, pa kad uoče da postoje varijacije u raspoloženju tijekom ciklusa, uglavnom ih pripisuju upravo PMS-u. No što kad su simptomi snažni i počinju već na polovici ciklusa? Možemo li tada govoriti o pravoj dijagnozi? O predmenstrualnom disforičnom poremećaju razgovarali smo sa specijalisticom ginekologije i porodništva i subspecijalisticom humane reprodukcije dr. Anom Tikvicom Luetić iz ginekološke ordinacije Luetić.
Predmenstrualni disforični poremećaj obuhvaća niz simptoma. Za žene ova dijagnoza često predstavlja i teret i olakšanje jer danas postoji naziv za ono što neke od njih prati već od ranih 20-ih.
“Uočljivo depresivno raspoloženje, osjećaj beznađa, samopodcjenjivanje, izražena anksioznost, osjećaj napetosti i kako je sve napeto ili na rubu, uočljiva emotivna labilnost uz često pojačane međuljudske konflikte samo su neki od psiholoških simptoma koji prate ovu dijagnozu”, objašnjava dr. Luetić.
Dodaje i kako se uz navedeno žena često osjeća letargično te kao da ima smanjenu razinu energije, koncentraciju i zanimanje za svoje uobičajene aktivnosti poput rada, školovanja, bavljenja hobijima i druženja s prijateljima.
“U praksi se često susrećemo i s promijenjenim navikama hranjenja poput prejedanja ili želje za određenom hranom, uz pojavu nesanice ili pretjerane potrebe za spavanjem“, kaže Luetić.
Ono što također prati ove neugodne simptome jest i subjektivni osjećaj nedostatka kontrole. Osim psihičkih, žene mogu imati i određene fizičke smetnje poput osjetljivosti ili otečenosti grudi, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima, osjećaja “nadutosti” te pojačanog povećanja tjelesne težine.
Važno je naglasiti da su simptomi predmenstrualnog disforičnog poremećaja na svom vrhuncu u posljednjem tjednu menstruacijskog ciklusa, a s početkom menstruacije tegobe se smiruju.
Dr. Luetić pacijenticama savjetuje da vode vlastiti dnevnik tegoba jer se tako najlakše postavlja dijagnoza.
“Često uočimo da su problemi prisutni u najmanje dva uzastopna ciklusa. Tada postavljamo sumnju na PDP. Nažalost, pacijentice nam najčešće stižu nakon što se sa simptomima bore dulje od godine dana”, ističe.
Važno je reći da se dijagnoza PDP-a ne može postaviti ako se radi o pogoršanju simptoma ranije dijagnosticiranog nekog drugog mentalnog poremećaja kao što su velika depresivna epizoda, panični poremećaj ili psihoza iako se ponekad mogu pojaviti zajedno pa je i tu potreban oprez.
Kad su navedeni simptomi toliko ozbiljni da ometaju osobu u njezinom funkcioniranju, primjerice u školi, na poslu, u obitelji ili u uobičajenim društvenim aktivnostima i odnosima s drugima možemo sa sigurnošću reći da se radi o predmenstrualnom disforičnom poremećaju.
Prema statistikama, 75-85 % žena u reproduktivnoj dobi osjeća blage do umjerene, fizičke i emocionalne poteškoće u razdoblju koje prethodi mjesečnici, ali svega njih 3-5 % razvije ozbiljne smetnje koje zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za predmenstrualni disforični poremećaj. Zanimljivo istraživanje provedeno je na studenticama u našoj zemlji. Ono je pokazalo da 15 od 87 ispitanica ispunjava kriterije za PDP. Iako je većina istraživanja o ovom poremećaju provedena na populacijama Europe i Sjedinjenih Američkih Država, može se zaključiti da ti simptomi nisu kulturološki specifični, premda se pojedine smetnje javljaju češće u pojedinim kulturama. Tako recimo žene iz azijskih populacija Kine i Japana navode češće pojavljivanje tjelesnih negoli emocionalnih tegoba u predmenstruacijskom razdoblju ciklusa. Uzročni mehanizmi nastanka PDP-a nisu jasno poznati iako se zna da pojedine žene imaju veću genetsku sklonost ka pojavi PDP-a jer su pretjerano osjetljive na fiziološke varijacije u koncentraciji ženskih spolnih hormona, progesterona i estrogena, tijekom menstruacijskog ciklusa. Etiologija takve pretjerane osjetljivosti nije poznata, ali se vjeruje da su za nju odgovorni pojedini neuroprijenosnici poput kalcija, noradrenalina, melatonina i drugih.
Nikad ne smijemo isključiti ulogu koju u regulaciji neke bolesti ili poremećaja može odigrati stil života. Žene kod kojih se postavi dijagnoza predmenstrualnog disforičnog poremećaja prvo bi trebalo uputiti na promjene u svakodnevnom životu. Razgovorom bi im trebalo preporučiti redovitu fizičku aktivnost, kao i vještine svladavanja stresa te promjene prehrambenih navika. Treba smanjiti unos kofeina, alkohola, ugljikohidrata, zasićenih masnoća i soli. Ako se navedenim mjerama ne bi ostvarilo poboljšanje, preporučila bih im uzimanje dodataka prehrani kao što su melatonin, vitamin D, kalcij, magnezij i vitamin B6. Treba razmotriti i korištenje ljekovitog bilja, primjerice, Vitex agnus-castus i ulje noćurka.
Težina simptoma utječe na izbor liječenja koje može biti nemedikamentno ili medikamentno. Za blag do umjeren poremećaj svakako bi trebalo iskušati prethodno navedene mjere zdravih stilova života koje su potpuno neškodljive i bez ikakvog rizika za zdravlje, a njihovu bi primjenu trebalo preporučiti i ženama kojima se zbog težine simptoma preporučuje i neka od medikamentoznih terapija. Od lijekova mogu pomoći oralni kontraceptivi s drospirenonom. Ako niti jedna od navedenih metoda ne urodi plodom, psihijatar ženi može prepisati terapiju selektivnim inhibitorima povratne pohrane serotonina koji se, za razliku od drugih mentalnih poremećaja, u slučaju PDP-a mogu primjenjivati samo tijekom 7-14 dana ciklusa, tj. prije menstrualnog krvarenja.
Upravo su lijekovi i promjena stila života donijeli olakšanje simptoma našoj sugovornici. Maja (38) godinama se borila sa svime što ovaj poremećaj nosi.
“Problemi su počeli već u adolescenciji. Već dva tjedna prije menstruacije imala sam ozbiljne smetnje. Osim što sam trpjela bolove, bila sam psihički rastrojena i depresivna. Često sam bila razdražljiva, pretjerano emotivna, a mučila me i anksioznost. Osjećala sam se kao da sam na rubu. Nikako nisam mogla popraviti raspoloženje. Dugo sam samu sebe uvjeravala da mi nije ništa, da sam jednostavno takva te da će sve proći samo od sebe. Nažalost, to se nije dogodilo”, priča nam naša sugovornica.
Majini problemi nestajali su dolaskom menstruacije. Mučenje je trajalo nekoliko godina dok nije odlučila potražiti pomoć. Požalila se ginekologici koja je odmah prepoznala o čemu se radi.
“Moram navesti da mi je olakšanje donijela i kognitivno-bihevioralna psihoterapija. Pomoć sam potražila kod psihologa koji me naučio prepoznati simptome, smiriti se i donekle ih kontrolirati. Svim ženama koje osjećaju ovakve radikalne probleme i promjene unutar ciklusa preporučujem da se ne srame te da potraže pomoć”, poručuje Maja.
Upravo zbog srama, kod nas se predmenstrualni disforični poremećaj rijetko dijagnosticira. Velik broj žena ne želi otvoreno govoriti o svojim smetnjama, boje se stigme koju takva dijagnoza nosi. Problem su i liječnici koji nisu do kraja upoznati s ovim stanjem jer se njime struka tek nedavno počela ozbiljnije baviti. Često problem zahtijeva multidisciplinaran pristup. Pacijenticama je uz ginekološku ponekad potrebna i pomoć psihijatrijske struke. Važno je da svojim stručnim pristupom procijene radi li se o nekom drugom prikrivenom poremećaju. Kad se nakon detaljnih pretraga utvrdi da je u pitanju problem koji je vezan isključivo uz ciklus, može se krenuti na put oporavka.
“Još se uvijek borim s određenim problemima u drugom dijelu ciklusa, ali sve mi je lakše. Uz kvalitetno liječenje, rad na sebi i svojim životnim navikama, mogu reći da sam, s obzirom na sve što ovaj poremećaj sa sobom nosi, uspjela doći u neko optimalno stanje. Velika pomoć mi je učestala fizička aktivnost. Trčanje i vježbe snage u mom su se slučaju pokazale kao najbolji lijek, posebno kod smanjenja bolova s kojima sam se dugo borila uoči svake menstruacije”, poručuje naša sugovornica.
U liječenju ovog poremećaja koriste se lijekovi različitog djelovanja.
Antidepresivi su se u praksi pokazali kao najučinkovitiji jer je za poremećaj karakteristično loše, često i depresivno raspoloženje. Ponekad se lijekovi daju samo u drugoj fazi, a ponekad je terapija potrebna tijekom cijelog ciklusa. Učinak je najčešće vidljiv nakon dva ili tri ciklusa.
Analgetici se koriste samo kad je bol najizraženiji simptom, a u ostalim slučajevima nisu učinkoviti.
Inhibitori ovulacije i hormoni: Iako je dokazano da oralna kontracepcija pomaže kod izraženih simptoma PMS-a, u liječenju PMDD-a može pomoći, ali to nije uvijek slučaj. Ponekad kod pacijentica učinkovito uklanja simptome PMS-a, ali učinkovitost u liječenju PMDD-a nije dokazana. Inhibitori ovulacije češće su se pokazali djelotvornima.
Čest simptom PDP-a je anksioznost. Zato liječnici u liječenju često posežu za anksioliticima. Najčešće se koriste prema potrebi. Nije ih dobro uzimati kontinuirano jer mogu izazvati ovisnost.
Razgovarala: Barbara Šiprak
Foto: Pexels