“Što me jednogodišnje solo putovanje naučilo o minimalizmu”

U odnosu na backpackere, s dva kofera u rukama teško sam se mogla svrstati u putnicu minimalisticu, ali nakon godinu dana putovanja s 27 kilograma na osam kotačića, naučila sam nekoliko vrijednih lekcija.

Prije nešto više od godinu dana sjedila sam u svom malom stanu u centru Zagreba gdje sam radila kao novinar freelancer i razmišljala o tome da trebam promjenu. Radim od kuće više od desetljeća, ništa me ne veže za Hrvatsku, a dolasku eura i galopirajućoj inflaciji nisam se veselila. I prije su se moja putovanja znala rastegnuti na više mjeseci, ali plaćanje stanarine svaki mjesec i dom prepun mojih stvari bio je uteg koji me vraćao kući. Zato sam ovaj put odlučila iseliti se i kupiti kartu u jednom smjeru. Prodala sam namještaj, život “spakirala” u torbe i kutije (zaprepastila sam se koliko sam stvari nagomilala tijekom godina) i ostavila ih na čuvanje. Ostatak, većinom obuće i odjeće za jesensko i ljetno razdoblje, par kilograma tehničkih stvari i kozmetike, kao i neke besmislice poput vješalica, jastučnice i lampe stale su u dva kofera. Sve skupa težilo je 27 kilograma, a toliki je bio i limit prtljage moje aviokarte. Danas, godinu dana kasnije, svjesna sam da je moj plan imao samo jednu kardinalnu pogrešku – to što nisam jedan kofer ostavila za sobom – ali ona me naučila vrijednim lekcijama.

1. Koliko god stvari spakirala, uvijek će mi nešto nedostajati

Majice i šorcevi, vjetrovka za vožnju na motoru, veste za svježe večeri, dodatni par hlača u slučaju da se prva dva brzo isprljaju, dva para tenisica, haljina-dvije za posebne prilike, jesenska jakna jer, eto, bit ću dugo na putu, i tko zna koja ću godišnja doba proći… Fantastično sam se spakirala razmišljajući o svim vremenski uvjetima i potencijalnim planovima, ali putovanja su (barem u mom slučaju) često spontana. To znači da koliko god stvari spakirala, u nekom trenutku neću imati uza se ono što mi treba – i to je u redu. Teglila sam punih šest mjeseci debelu plastičnu kabanicu, a onda kad mi je usred pljuska u malezijskoj džungli uistinu trebala, nisam je imala. A kad sam neplanirano iz sparnog Hanoija stigla na sjever Vijetnama na 16 °C, bila sam u kratkim rukavima. Snašla sam se u oba slučaja. Bolje je ne opteretiti leđa i um viškom stvari jer gotovo je svugdje moguće posuditi ili kupiti ono što vam treba, osim ako ne putujete na Mars.

2. Koferi me samo sputavaju

Postojala je određena sloboda povezana sa spoznajom da sve što posjedujem nosim sa sobom kamo god pođem. Međutim, što sam više stvari imala, to se pakiranje i raspakiravanje činilo puno zahtjevnijim. Dok tražite tenisice na dnu prvog kofera, sjetite se da ste ih spakirali u drugi, a to znači da prije check-outa oba kofera morate nanovo slagati, što je jako zamorno kad mijenjate sobu svaka dva-tri dana. Osim toga, svu težinu svoja dva kofera morala sam voziti i prenašati po stepenicama, brodovima i aerodromima. Naravno, i avionske karte znatno su skuplje kad imate dodatni kofer. Sedmodnevno proputovanje na motoru samo s malim ruksakom na leđima naučilo me da, realno, i na najosnovnijoj razini, postoji samo nekoliko stvari koje su mi potrebne tijekom putovanja: putovnica, novčanik, mobitel, prijenosno računalo (isključivo zbog posla), dnevnik i olovka, bazična odjeća i obuća. Kozmetiku nisam uvrstila na popis jer sam osnovne higijenske potrepštine nalazila u gotovo svakom smještaju, a odjeću sam mogla oprati svugdje.

3. Stvari koje sam po putu ostavljala oslobađale su me

Prije svakog novog leta, prilikom pakiranja procjenjivala sam svoje stvari – što je dotrajalo, što mi ne treba jer nisam koristila neko vrijeme, a što je novo i mogu darovati. Neprestano sam se nastojala osloboditi suvišnih stvari kako me ne bi kočile u spontanom nomadskom životu. Zbog toga sam se klonila kupnje novih stvari jer su one značile dodatnu težinu. U Marie Kondo stilu, razmislila bih dvaput, pa i triput prije nego što bih nešto kupila. Postojala su tri razloga za kupnju. Nešto što sam uistinu trebala, kao što je krema za sunčanje, ono što ću koristiti dugo vremena, poput šilterice i torbe za plažu, ili nešto što me veseli, kao velika žuta lanterna koju sam kupila na tržnici u Hoi Anu. Svaka je kupnja bila po principu: kad jedan predmet izađe iz kofera, drugi može ući. Ovo me naučilo otpuštanju i nevezanju za materijalno, što nije mala stvar za hrčka kakav sam nekoć bila.

4. Nomadski način života stoji manje nego život kod kuće

Mali prihodi glavni su izgovor mnogih ljudi koji žele putovati i živjeti kao suvremeni nomadi. Možda nećete moći ludovati u Singapuru ili New Yorku radeći za hrvatsku kompaniju, ali zasigurno možete naći svoje mjesto pod suncem. Moje se istraživanje zemalja u kojima bih se mogla duže zadržati protegnulo od Portugala do Balija. Portugal je otpao zbog prevelikih životnih troškova, a Bali zato što nisam bila cijepljena (što je u tom trenutku bilo nužno za ulazak u Indoneziju). Tako sam svoje jednogodišnje putovanje provela na Tajlandu, Maleziji, Vijetnamu i Kambodži. Provjeravajući svoj bankovni račun i uspoređujući 12 mjeseci potrošnje dok sam plaćala stanarinu i režije u Zagrebu i 12 mjeseci potrošnje putujući po Aziji – odsjedajući u povoljnim hotelima, apartmanima i hostelima – zapravo sam trošila nešto manje. Razlozi su jednostavni – nije bilo potrebe da plaćam režije ili kupujem bilo kakve kućanske potrepštine, hrana u Aziji je stvarno jeftinija, a trošila sam puno manje novaca na garderobu jer ne samo da mi nije bila potrebna već je i neizmjerno povoljnija.

5. Kolekcionarka iskustava, a ne predmeta

Moja se filozofija trošenja uvelike promijenila. Radije sam izdvajala novac na iskustva koja će nahraniti moju dušu i um nego na materijalne stvari koje će skupljati prašinu na polici. Uživala sam u svježim ribljim delicijama i masažama, posjećivala sam spilje, hramove, muzeje i nacionalne parkove, planinarila sam, ronila i kajakarila… Nisam željela sakupljati predmete, htjela sam biti kolekcionar sjećanja jer, u konačnici, samo je ono što nosimo u sebi uistinu naše. Možda se neću vratiti kući s koferom punim povoljne odjeće i šarenih suvenira za obitelj i prijatelje jer sve bogatstvo mojih putovanja neopipljivo je i eterično – tek one uspomene uhvaćene objektivom materijalizirat će se kao podsjetnik na to koliko je život lijep i kako sami kreiramo svoju svakodnevicu.

Foto: takoburito iStock via Getty Images Plus, Pexels, privatna fotografija