Što nije u redu s tobom???

Nakon što navršite 18 godina, a možda i 17, 16, ovisi u kojem dijelu Hrvatske živite, glavno pitanje s kojim ćete se susresti jest: “Imaš li dečka?” Ako odgovorite da nemate, slijedi onaj pogled pun kritike i sažaljenja, a zatim i famozno pitanje: “A što nije u redu s tobom?” Ponekad to pitanje iščitavate iz nečijeg pogleda, ali najčešće su u pitanju vrlo pristojne osobe koje vas neće tjerati da iščitavate pitanje iz njihovog pogleda, već će vam ga jasno i glasno postaviti.

Ako imate dečka i određeno vrijeme ste u vezi, čuti ćete drugo vrlo krucijalno pitanje: “Kad ćete se vjenčati?” Ako je odgovor: “Nećemo se vjenčati, ne vjerujemo u instituciju braka, ne znam kad ćemo se vjenčati, nije nam to toliko bitno…”, dakle bilo koji odgovor koji ne podrazumijeva točan datum vašeg vjenčanja, postavlja se pitanje: “Što nije u redu s vama?”

Ako ste jedni od onih koji vjeruju u instituciju braka i uđu u njega, provedete određeno vrijeme u braku, a trudnički trbuščić se ne nazire (debljanje zbog nezdrave hrane, velike količine stresa, poremećenih procesa u organizmu ili nekih drugih razloga se ne računa), ubrzo će vam sva bliža i dalja rodbina, prijatelji, neprijatelji, ljudi na cesti, sve što priča, početi postavljati pitanje: “Kad će beba?” Ako, ne daj Bože, želite prvo provesti malo vremena sa svojim partnerom sami, uživajući u blagodatima braka, posvetiti se samima sebi, putovati, ako možda ne želite imati dijete ili iz nekih razloga ne možete ali ne želite svoju intimu dijeliti s cijelim svijetom, ponovno se postavlja pitanje: “Što nije u redu s vama?”

Ako dobijete dijete, s namjerom ili slučajno, primite to divno stvorenje u ruke, još ni sami niste svjesni što vam se zapravo dogodilo, još niste dobro ni shvatili kako se dijete pravilno drži, još ga uvijek gledate u čudu… evo neke tamo bakine susjede koja pita: “A kad će drugo?” Ako smatrate da je život sam po sebi dovoljno težak i ovako i ne znate ni sami kako ćete spojiti kraj s krajem i s ovim jednim djetetom što imate ili jednostavno ne želite više djece, postavlja se pitanje: “Što nije u redu s tobom? Kakva si ti to žena? Ako su druge prije tebe rodile dvoje, troje, osmero djece, zašto ti ne možeš barem još jedno???”

Ako ste se udali, rodili dovoljan broj djece, ispunili sve norme koje vam društvo, čitaj ljudi nezadovoljni vlastitim životom, nameću, ponovno sve kreće iz početka. Ponovno se tu postavljaju bitna pitanja: “Kad će mali u školu? Koju srednju je upisao? Hoće li na fakultet? Pa kako neće na fakultet? Sav pošten svijet danas završava fakultet! Je l’ mala ima dečka? A kad se misli udati? Je l’ rodila? Koji je njezin problem, zašto ne želi imati djecu? Čekaj, hoćeš mi reći da ti nećeš biti baka??? Pa daj im reci nešto, pa ne može to tako, pa ne mogu oni tebi uskratiti pravo da budeš baka…”

I tako unedogled… “Što nije u redu s tobom?” Pitanje koje će uvijek biti prisutno. Dragi moji, ako ćete živjeti po nekim svojim pravilima, ako se iz dana u dan nećete truditi da stanete u kalup koji vam je većina postavila, ako razmišljate svojom glavom, ako vam je bitno da ste sretni, da ostvarite svoje životne snove, a ne one koje vam je netko drugi nametnuo, ako vas ne zanima previše što ljudi misle, uvijek će vam netko postaviti pitanje: “A što nije u redu s tobom?”

Nemojte me krivo shvatiti, biti u vezi, biti u braku s voljenom osobom, postati roditelj, postati baka, djed… sve su to životni događaji koji bi, sigurna sam (iako izuzetno velik dio toga još nisam iskusila), trebali ljude usrećiti. Ali isto tako, ljudi bi sami trebali birati kada će se to dogoditi i hoće li se to uopće dogoditi. A nemojmo zaboraviti i one ljude koji na to ne mogu ni utjecati. Nismo svi isti, ne težimo svi istim stvarima, ne tražimo svi isto od života, ne sanjamo svi iste snove… Pa zar ne leži upravo u tome ljepota ovog našeg života? Ja mislim da leži, ne znam kako vi…

Koliko god vjerovala da je najvažnije biti svoj i ne obazirati se što ljudi pričaju, lagala bih kad bih rekla da ne postoje trenuci u kojima me pitanje ili pogled značenja “Što nije u redu s tobom?” ne izbaci iz takta. Uzrujam se ponekad, naljutim, rastužim, popi****… ali uvijek na kraju nekako shvatim da mi je to pitanje ili taj pogled upućen od osobe koja zapravo nije zadovoljna vlastitim životom. Jeste li ikad razmišljali o tome? Je li vam ikad takvo pitanje bilo upućeno od ljudi koji su uistinu sretni svojim životom? Ja mislim da nije… Uvijek su to osobe koje pokušavaju na taj način prikriti vlastito nezadovoljstvo, uvijek su to ljudi koje više usrećuje tuđa nesreća, nego vlastita sreća, ljudi koji više energije troše da bi rastužili druge nego istinski usrećili sebe ili, da baš ne budem previše zločesta, uvijek su to ljudi kojima vlastiti život nije dovoljno zanimljiv. Svaka čast roditeljima, njima je valjda genetski urođeno da pitaju svoju djecu kada će se vjenčati, kada će dobiti bebu (većina njih želi unuke i vjerojatno pružiti im sve ono što svojoj djeci nisu mogli)… Njima je to dozvoljeno ako ne pretjeruju. Oprostit ćemo ta pitanja ponekad i bakama i djedovima, ali mislim da nitko drugi nema pravo na takav način zadirati u tuđu privatnost.

Zamislite situaciju u kojoj vas na nečijem vjenčanju neka tatina pratetka s bakine strane, s kojom je jednom čuvala ovce, upita: “A kad će, draga, tvoje vjenčanje?” A vi nju upitate: “A kad će, draga, vaš pogreb?” (ovo sam pročitala negdje). Sve u svemu, neka pitanja ne bi trebala biti postavljena od bilo koga, zar ne?