ŠTO VI MISLITE O INSTITUCIJI BRAKA? Je li ona postala nevažna ili nije?

FOTO: GULIVER/GETTY IMAGES

Koliko puta ste u posljednje vrijeme čuli rečenicu: Brak je precijenjena institucija? Nebrojeno, vjerojatno. Drugo pitanje je tu svakako puno važnije: Koliko je i je li ova tvrdnja točna?

Brak se kao institucija razvio puno prije nego što seže naša pisana povijest. Teorije o njegovom nastanku se stoga temelje uglavnom na etnografskim podacima i antropološkim istraživanjima koja su dovela do zaključka kako je on nastao ne bi li se spriječilo endemsko nasilje u okviru prapovijesnih plemena. Takav uzrok nastanka, nažalost, nije isključio kasniju pojavu nasilja u samom braku. U početku se on temeljio na lokalnim običajima i kao takav je egzistirao sve do 16. stoljeća, kada Rimokatolička crkva uvodi pravilo po kojemu je brak važeći samo ako je sklopljen pod okriljem Crkve. Dva stoljeća kasnije revolucionarna Francuska je u sklopu opće sekularizacije pravo sklapanja braka s Crkve prenijela na državu i tako nastaje građanski brak, koji se potom sve do sredine prošlog stoljeća kao takav implementira u sve europske i svjetske države. U različitim kulturama i danas postoje određene razlike u poimanju braka i njegovom obliku, kao i zakonskim odredbama koje ga reguliraju, ali općenito brak predstavlja formalan odnos koji definira pravila uzajamne privrženosti između dvije osobe, prije svega muškarca i žene, a posljednjih godina u velikom broju zemalja i odnos dviju osoba istog spola. Kao takav, on posljednjih godina proživljava značajnu reformaciju uslijed koje i dolazimo do toga da sve manje ljudi vjeruje u njegovu institucionalnost.

Svi oni socioekonomski trendovi koji su izazvali seksualnu revoluciju doveli su i do toga da tradicionalni vid bračnog funkcioniranja doživi preobražaj. Prije svega, krucijalnu ulogu na tom polju odigrala je jednakost. To se najprije odnosi na izjednačavanje statusa muškarca i žene u samom braku, što je postignuto ženskom borbom za ravnopravnost spolova, a potom i omogućavanje istospolnih brakova. Kada govorimo o tradicionalnom braku između muškarca i žene, on je odavno izašao iz okvira tradicionalnosti koja podrazumijeva njega na čelu bračne zajednice. Žene danas ne samo da nisu u ekonomskom smislu ovisne o muškaracima nego su i seksualno puno slobodnije. Kao takve, one plaše mnoge partnere koji na vezanje za takvu osobu gledaju kao na nesigurnost. Ovakav pogled na stvari vjerojatno je jedan od uzroka vjerovanja da je brak precijenjen. Međutim, ima i puno muškaraca koji na ovu stvar gledaju znatno racionalnije i upravo u ekonomskom osnaživanju nježnijeg spola vide potencijal za dobar brak, jer više neće sve obveze (ponajprije financijske, ali i bilo koje druge) biti samo na njihovim leđima.

FOTO: GULIVER/GETTY IMAGES

Još jedan uzrok pitanja o precijenjenosti braka je češća pojava instantnih brakova koji završe i prije nego što započnu. Razlog tome mogla bi biti činjenica da se danas veliki broj brakova sklapa nakon vrlo kratkog poznanstva među partnerima, nerijetko nakon upoznavanja putem društvenih mreža. S tim u vezi, neki stručnjaci prognoziraju kako bi do 2020. godine čak 60 do 80 posto brakova moglo biti posljedica intimiziranja preko društvenih mreža, a da bi od toga najmanje 20 posto bilo spremno reći sudbonosno DA i osobi koju nikada nije vidjelo, nego isključivo na osnovi virtualne komunikacije. Isti stručnjaci dalje predviđaju i veći postotak razvoda, jer ovako nastali odnosi najčešće nisu uopće realni, nego su produkt naše mašte o osobi s kojom virtualno vodimo ljubav i nismo u stanju spoznati njezine mane. Ovakve veze su ishitrene, brakovi nestabilni i najčešće propadaju čim se partneri bolje upoznaju, ali ostavljaju dublje emotivne rane nego prekidi veza nastalih u realnim okolnostima, jer s virtualnim partnerom brzo stječemo dojam da je to naša srodna duša i naša sudbina, pa je i suočavanje s neuspjehom bolnije. Bilo kako bilo, ovo istraživanje možda i ne bi trebalo uzimati kao nešto u potpunosti relevantno, jer smo u desetljećima iza nas, posebno na ovom našem prostoru, imali vrlo uspješne dogovorene brakove, u kojima su se ljudi ženili i upoznavali tek prve bračne noći, a koji se u pojedinim kulturama primjenjuju i dan-danas.

Za brak je, prije svega, važan dogovor i postavljanje pravila funkcioniranja. S tim u vezi, druga statistika, za razliku od prethodne, je puno vjerojatnija. Riječ je o istraživanju koje kaže da čak 54 posto parova mlađih od 40 godina brak zasniva s kolegom, odnosno kolegicom s posla, pri čemu kao najčešći argument za takvu odluku navode činjenicu da puno vremena provode zajedno i da su se dobro upoznali i zavoljeli. Naravno, takvi brakovi mogu biti vrlo sretni i uspješni, posebno zato što iste profesije biraju slični karakteri, a negdje i ista shvaćanja. Upravo u ovom vidu vezanja dvoje partnera u bračnoj zajednici treba tražiti model budućeg opstanka institucije braka.

FOTO: GULIVER/GETTY IMAGES

Ono što će sigurno ostati kao karakteristika bračne zajednice je funkcioniranje po principu pravila. Nekoć ih je definirala Crkva, pa onda država, a potom država i bračni partneri zajedno, dok će na kraju vjerojatno doći do toga da će njegova pravila definirati upravo oni koji po njima i funkcioniraju – muž i žena sami. Stoga nas uopće ne bi trebalo začuditi ako jednog dana svaki par bude pisao svoja vlastita pravila bračne zajednice baš kao što danas njegove ekonomske odlike definiraju predbračnim ugovorom. Mnogi su skloni vjerovanju da je predbračni ugovor ubio ljubav, ali ga čak i oni sumnjičavi sve više prihvaćaju. Suština je zapravo da su ljubav i dogovor dvoje ljudi koji ulaze u brak najvažniji temelji na kojemu on kao institucija počiva, tako da će, sve dok bude ljubavi i partnerskog odnosa biti i brak, a koji će vjerojatno samo doživljavati preobražaj u vidu novih obiteljskih formi. S tim u vezi, konačni zaključak i odgovor na pitanje s početka priče glasio bi da brak kao institucija nije precijenjen, ali da je definitivno precijenjena njegova tradicionalna forma.

Aktualna sociološka podjela braka podrazumijeva njegove tri vrste. Prva krajnost su tradicionalni brakovi s konvencionalnom podjelom, gdje je muškarac glavni, dok drugu predstavljaju tzv. peer marriages, gdje među bračnim partnerima vlada potpuna jednakost, dok su treća vrsta brakova oni koji predstavljaju prijelazan oblik između dvije navedene krajnosti. U ovoj trećoj vrsti bračne zajednice parovi njeguju jednakost, ali je veći dio najvažnijih odluka (ponajviše financijskih) i dalje na mužu, tako da je ovo princip po kojem najvjerojatnije danas funkcionira najveći broj bračnih zajednica. Budućnost braka kao institucije, vjeruju sociolozi, ipak treba tražiti u konceptu peer marriages. Ti brakovi, zasnovani na prijateljstvu i povjerenju, na dobrom poznavanju partnera, na njihovim sličnim karakteristikama, na podjednakim vrijednostima i zajedničkim iskustvima, najlakše mogu opstati u brzom vremenu u kojem živimo i u kojem je težnja ka individualnosti i slobodi izraženija nego ikada prije. U takvom sustavu vrijednosti jedino partneri koji se odlično poznaju i vrlo dobro razumiju, i prije svega otvoreno komuniciraju o svemu, mogu računati na zajednicu koja traje. Jedino oni, uz poštovanje individualnih želja, mogu izgraditi, ali i ispoštovati pravila koja sami postavljaju, a na kojima njihov brak kao institucija koja štiti njihova prava i slobode, ali i uzajamnu ljubav, može opstati i nastaviti egzistirati.

FOTO: GULIVER/GETTY IMAGES

IZVOR: ESQUIRE