3 divne žene ispričale su nam svoja iskustva s rakom dojke

Tijekom cijelog mjeseca listopada obilježava se Mjesec borbe protiv raka dojke. Ovo je mjesec kad se još više naglašava važnost i osvješćuje javnost koliko su bitni redoviti pregledi koji uključuju mamografiju, samopregled i ultrazvučni pregled dojki. Ako se reagira na vrijeme i ako se dijagnoza bolesti postavi u ranom stadiju, više od 90 % bolesnica može se izliječiti. Iako najčešće pogađa žene iznad 50 godina, može se javiti i kod mlađih osoba. Simptomi na koje svakako treba obratiti pozornost i potražiti liječničku pomoć, a mogu upućivati na rak dojke, jesu: čvor u dojci, iscjedak iz dojke, promjene na koži dojke, uvučena bradavica, crvenilo, oteklina na dojci te povećani limfni čvorovi ispod pazuha.

Međutim, stvarne priče žena oboljelih od raka dojke uvijek su najbolji podsjetnik važnosti prevencije ove bolesti. I to ne samo podsjetnik ovog mjeseca već kroz cijelu godinu, stalno.

Udruga i portal Nismo same stvoren je upravo za to. Da pokaže ženama kako uistinu nisu same jer i netko drugi prolazi kroz iste borbe. Zamišljen je “kao mjesto na kojem će moći razmjenjivati iskustva, dobiti informacije, tražiti odgovore na pitanja koja ih muče, upozoravati na nelogičnosti i probleme u sustavu, dijeliti snagu i veseliti se životu.” Nismo same na prekrasan način pokazuje drugim ženama da u svojim borbama nisu usamljene, te da upravo na njihovim stranicama mogu pronaći priče drugih žena koje prolaze isto i koje će ih ohrabriti.

U suradnji s Udrugom i portalom Nismo same, donosimo vam tri priče divnih žena koje su upravo za portal Nismo same napisale dirljiva razmišljanja i iskustva koja su prolazile prilikom borbe s ovom opakom bolešću – bolešću raka dojke.

Hvala im što su s nama podijelile svoju, ovu jako važnu životnu priču.

Stvarne priče žena oboljelih od raka dojke

Marina Zubak: Dišem, živim, tu sam!

Marini Zubak u lipnju 2021. bile su dvije godine od operacije raka dojke. Svoja iskustva i razmišljanja odlučila je podijeliti javno pa je na Instagramu u kolovozu 2020. počela voditi vrlo čitan blog pod nazivom pink_cancer_mama. Ovo je njezina priča:

Kako sročiti kratku priču kada u sebi imaš milijun riječi i misli, kada oko svakog dana, oko svakog pojma, svake faze kroz koju sam prolazila, dan po dan, mogu napisati cijelu priču?! Za mene je 4. ožujka 2019. posebno emotivan dan. Tog je dana bio rođendan moje sestre, koja više nije s nama, a istoga sam dana čula rečenicu: “Gospođo, imate tumor”!

Svakome tko je prošao tim putem poznat je osjećaj koji budi ta rečenica: od šoka, spoznaje smrtnosti, brige za obitelj, gomile emocija u jednom trenutku, misli koje lete nevjerojatnom brzinom… Taj dan ostat će zauvijek urezan u svaku poru moga tijela jer mi je donio jednu novu dimenziju, novo viđenje svijeta. Kad uđeš u ordinaciju, puna nade u jednom šarenom svijetu, a izađeš u crno-bijelom filmu, i čekaš da se probudiš, a buđenja nema, stvarnost te pogodi ravno u prsa.

Nakon nekoliko dana, u kojima sam položila svoje emocije i misli, krenula sam u žrvanj borbe s podstanarom. Još jedan ultrazvuk, punkcija, biopsija, magnet… čekanje nalaza.

Foto: Marina Zubak/privatna arhiva

Čekanje je najteži dio “posla”. Lakše je držati nalaz u ruci, ma kakav on bio, nego čekati. Nisam osoba koja se može previše fokusirati na druge stvari dok čeka. Najteže mi je bilo čekanje nalaza punkcije po koji sam išla ne osjećajući sebe. Uvijek postoji nada da je liječnik pogriješio. Kad sam uzela nalaz u ruke i pročitala maligne stanice, čudno, ali kao da je s mojih leđa pao veliki teret. Konačno sam znala s čim se borim i u tom sam trenutku bila spremna.

S obzirom na moju hematološku, autoimunu problematiku, anestezija i operacija su prošle dobro. Sreća nije bila dugoga vijeka. Već drugi dan dojka je buknula, bila je trostruko veća od zdrave dojke, na njoj se stvorio golemi hematom. Tri dana sam bila na tašte, jer nije bilo sigurno hoće li me ponovno voditi u salu ili ne. Liječnik je ipak odlučio pratiti stanje jer sve bi se, kako je objasnio, moglo ponoviti nakon nove operacije, baš zbog moje autoimune bolesti.

Tri tjedna bolnice, jedno padanje u nesvijest, zbog čega sam probudila pola odjela, krvna slika na podu, dva dana transfuzije, operacija vađenja hematoma pod lokalnom anestezijom (jedan od najbolnijih trenutaka u životu) i gotovo tri mjeseca odlazaka na prematanje ožiljka koji uporno nije htio zacijeliti. Bilo je jako iscrpljujuće, ali prošlo je.

Uslijedilo je čekanje “presude” na onkologiji. “Presuda” je, kako sam u tom trenutku mislila, bila povoljna za mene. Zbog mojih bolesti, i lošeg stanja organizma (autoimuna bolest, nasljedni faktor zgrušavanja, moždani udari), konzilij je odlučio da me neće poslati na kemoterapiju, nego na dvojnu endokrinu terapiju. Danas, kad je moje znanje o karcinomu puno šire, mislim da su ipak trebali pokušati i kemoterapijom, osjećala bih se sigurnije.

Ni terapija koja mi je dodijeljena nije se baš pokazala sretnim rješenjem. Aktivirala je sve ono što sam mislila da držim pod kontrolom kao posljedicu moždanog udara.

Bolovi su to koji me prate gotovo svakodnevno, i s kojima nije lako živjeti, posebno kad se pomiješaju s nuspojavama ulaska u menopauzu.

Prošla sam 25 zračenja. Čekaju me još dvije operacije, odstranjivanje jajnika i operacija dojke, za koju još nije sigurno hoće li biti samo “popravak” ili mastektomija.

Sve navedeno ipak ne može pokolebati ono što nosim u sebi, a to je volja, želja, nada i ustrajna borba sa svakom novom preprekom koju mi nosi život, a nosi ih konstantno.

I kad padnem, i obrišem pod nosom, povuče me dijete u meni, kažem si: ‘Marina, ne ide to tako, ti si više od svoje bolesti’, i ponesem samu sebe.

Nosi me i podrška mojih najbližih, obitelji i prijatelja. Nose me moje Lavice, moje divne nove žene u životu, čupamo se međusobno, smijemo i dižemo.

Naučilo me ovo vrijeme puno toga. Naučilo me da rak ne znači konačnost, da je borba najjače oružje, jače i od riječi i od znanja, da međusobna podrška nema cijenu, da stvoriš jedan mali krug velikih ljudi. U glavi se iskristaliziraju mnoge stvari, a najvažnija je pronaći put u kojem sebe stavljaš na prvo mjesto. Ne sebično, nego onako kako treba biti. Naučilo me ovo vrijeme da dišem, živim, tu sam, a to je najvažnije.

Priča je izvorno objavljena na portalu Nismo same.

Foto: Marina Zubak/privatna arhiva

Morena Škorić: Prije tri godine mislila sam da više nikad neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva. Njezina priča nalazi se i u knjizi priča “Nismo same” u izdanju Profila:

Dijagnoza

C18.0 zloćudna novotvorina cekuma

C50.9 multicentrični karcinom lijeve dojke

U otpusnom pismu piše: “Bolesnica je primljena zbog simultanog operativnog liječenja dijagnostičkom obradom dokazanog multicentričnog karcinoma lijeve dojke (carcinoma lobulare invasivum mamae sinistrae pT2m) i adenokarcinoma cekuma(adenocarcinoma colona pT3, DukesB).”

Dijagnoze sam dobila u svega nekoliko dana, od jednog petka, 6. svibnja 2016. za dojku, do jednog ponedjeljka, 9. svibnja 2016. za rak debelog crijeva.

Ostala sam bez zraka, dvaput. Umrla sam, dvaput.

Taj me petak, nakon obavljene mamografije, liječnica pozvala u ordinaciju. Bila je ozbiljna, gledala je u ekran novi nalaz, gledala je stari nalaz.

“Morate se hitno javiti kirurgu, imate karcinom dojke“, rekla je kratko bez okolišanja.

Išla sam ulicom i gušila se, knedla u grlu me gušila, osjetila sam kako su mi suze zamutile pogled.

U ponedjeljak me je, nakon pozitivnog hemokult testa, čekala kolonoskopija. Vidjela sam ga na ekranu, crn, mračan, rak.

Liječnica je rekla: “Žao mi je, rak je, učinit ću biopsiju, ali već vidim da je karcinom.”

Opet sam išla ulicom i opet se gušila, opet sam plakala.

Morena Škorić/Foto privatna arhiva

Kako se meni to moglo dogoditi? Opterećena sam obiteljskom anamnezom, stalno sam išla na redovite preglede… Kako, zašto? Mozak mi je vrtio, unazad, unaprijed, kad, kako?

S nalazima sam se javila kirurgu i krenula s pripremama za operaciju. Moji su nalazi prezentirani na liječničkom konziliju i čekala sam da mi jave termin. Naime, moji su se liječnici konzultirali s kolegama iz drugih bolnica jer u Rijeci prije mene nisu imali takav slučaj. Konačno je odlučeno da će sve obaviti u jednoj operaciji.

U međuvremenu sam se organizirala (oduvijek sam organizirana) tlocrt-nacrt-bokocrt, nema iznenađenja, znam tko mi je neprijatelj, znam što mi je činiti.

Imam policu osiguranja koja uključuje drugo liječničko mišljenje i liječenje u inozemstvu, s dobrim pokrićima. Prijavila sam osigurani slučaj i krenula u proceduru.

Suprugu sam sve izdiktirala: što ako ishod bude ovakav ili onakav… ako bude loša prognoza… ako ne preživim… ako preživim…

Djeci prije operacije ništa nisam rekla.

Brinula sam se i tugovala u sebi.

Dočekala sam termin operacije: 9. lipnja 2016. Odstranjeni su mi lijeva dojka i 30 cm debelog crijeva, na desnoj strani. Kada se gledam gola, sva sam na ožiljke i ožiljčiće. Tamo gdje je nekada bila dojka sada je velika “stonoga“, a imam i male “stonogice“, od laparoskopije. Sve su to moji podsjetnici, moje stonogice.

Povratkom iz bolnice nastavila sam s traženjem drugog liječničkog mišljenja. Išla sam na patologiju po svoje tumorske kockice i zajedno ih, sa svim nalazima i CD-ovima, poslala na procjenu.

Prošla sam BRCA testiranje, Oncotype DX, Levels of FSH, MLPA metodu, itd…

Moje su tumorske kockice putovale u Madrid, Boston, Amsterdam, i natrag k meni.

Više ni sama ne znam što sam sve iskontrolirala dok ne pogledam sve te nalaze i mišljenja.

Konačno, drugo liječničko mišljenje i prvo mišljenje moje onkologinje bili su potpuno identični. Nikakvo zračenje ne bi imalo smisla, samo kemoterapija u tabletama. Istovremeno sam, radi hormonskog tumora na dojci, primala i injekcije koje su me uvele u menopauzu. Nakon kemoterapije riješila sam i pitanje histerektomije i ovarijektomije.

Temeljem police bilo mi je ponuđeno liječenje u inozemstvu, ali nisam ga prihvatila. Ostala sam kod kuće. S mojom obitelji. Moja onkologinja je potvrdila da bih istu terapiju koju sam dobila u Rijeci dobila i u nekoj drugoj klinici. Samo bih tamo bila sama. Ovdje nisam bila sama.

Policu i dalje imam, nastavila sam je plaćati… nikad se ne zna… dugo ću još poživjeti.

Nije mi otpala kosa, ali mi je otpala koža na stopalima, crvenjeli su mi se dlanovi, ipak sam u šest mjeseci popila više od tisuću tableta. I cijelo sam to vrijeme radila. Mjesec i pol dana nakon prve operacije vratila sam se na posao, bilo je ljeto 2016.

Ujutro doručak, pa osam tableta, pa šminkanje i oblačenje i na posao. Navečer, iza jela, devet tableta, mazanje stopala kremom i na spavanje.

Smiješno mi je sada kad se sjetim kako su mi svi govorili kako sam super i kako dobro izgledam, a kad pogledam neke slike sama sebi izgledam nekako “ugašeno”. Ali, moram priznati, iako mi ponekad nije bilo lako, spasio me je taj izlazak iz kuće, taj odlazak na posao, radila sam, živjela, pila kave s kolegicama, smijala se.

Ja se jako volim smijati. Jako volim živjeti.

Imam dva registratora puna nalaza i mišljenja, CD-ova, pa onih malih crnih slikica od ultrazvuka (nikad ih nisam kužila, čak ni u trudnoćama nisam vidjela gdje je ta moja beba).

Otvaram ih samo prije kontrola. Uznemire me. Otvaram ružna sjećanja koja mi se čine desetljećima unazad. Još uvijek me stisne u grlu kada vidim one prve nalaze, neki strah me obuzme i stisne me u grlu. Prođe me neka tjeskoba, neka neizvjesnost.

Neki su dan prošle tri godine od dijagnoza, još koji dan i bit će tri godine od operacije.

U nalazu drugog liječničkog mišljenja piše:

“Iako se pacijentici M.S. teško nositi s dvije maligne bolesti u isto vrijeme, obje su, nasreću, otkrivene i liječene u ranoj fazi. Stoga bih se pridržavao programa za liječenje, održao pozitivan stav…”.

Održavam pozitivan stav.

U međuvremenu, u mom se životu svašta dogodilo. Moja najmlađa kći, Lina prošle je godine upisala studij farmacije u Trstu. Edda, moje srednje dijete, iste je te 2016., kad sam se razboljela, otputovala na studij u Ameriku. Upisala je International Bussines i evo je, već je dala treću godinu, a ima izvrsne rezultate i u plivanju. I Luka, moj prvorođeni, on se ženi za mjesec dana, imat će i on svoju obitelj i na ljeto će postati otac.

Nekoć, za vrijeme bolesti, nakon operacije, dok sam ležala u krevetu, mislima sam lutala u budućnost, zamišljala razne situacije i događaje. Pitala sam se hoću li doživjeti ovo ili ono. Evo, polako sve to i doživljavam.

Tu je i moj Davor, moj suprug, cijeli život je tu uz mene, sa mnom. S njim nisam sama. On je kroz moju bolest bio moj pozitivan stav. Kada sam klonula i brinula, on je bio tu. Nekad mi je išao na živce koliko je bio pozitivan. Kada se nisam mogla ustati, on je bio tu da me digne, da me okupa, počešlja, nahrani, da sa mnom satima priča o mojoj bolesti, o liječenju, o prognozama, o mojim strahovima i nikad mi nije rekao koliko se on tada prestrašio, a znam da jest. Nije mi to morao reći, ja sam to vidjela u njegovom pogledu.

Ponekad se prisjetimo tih dana, trenutaka, neke ordinacije, nekih pacijenata koje smo tada upoznali po istoj muci, nekih bolničkih soba…

Dobro je sjećati se tih stvari, ma koliko neugodne bile jer samim time što je sad sve u redu ponovim sebi da je važno imati i zadržati pozitivan stav. Važno je zatvoriti registrator sjećanja i nalaza na šest mjeseci, na godinu dana, do sljedeće kontrole.

Pregledavajte se, idite redovito na kontrole, stići ćete na vrijeme napraviti nešto za sebe, mislite na sebe i na svoje zdravlje i na dugi život koji svi želimo proživjeti.

Ja sam stigla na vrijeme i živim život s osmijehom na licu!

Priča je izvorno objavljena na portalu Nismo same.

Morena Škorić/Foto privatna arhiva

Vlatka Grganić: Imala sam samo 22 godine kad mi je liječnik rekao da imam rak dojke

Ja sam Vlatka.

Nekad 22-godišnja djevojka s tako malo problema i puno veselja.

O zdravlju se, s tako malo godina, ne razmišlja previše. Čak i kada tijelo zahvati neka promjena nije neki big deal jer bolest “ne pogađa” tako mladu osobu.

Kada mi se bradavica počela uvlačiti prema unutra nisam ni slutila što će mi se događati narednih godina. Bila sam jako mlada, a u mojoj obitelji nije bilo oboljelih od raka dojke. Mislila sam da je to normalno i da će proći, sve dok se na dojci nije pojavila kvržica pa sam bila primorana otići liječniku.

Foto: Vlatka Grganić / privatni album

Bio je 8. svibnja 2017. godine. Najgori mogući datum budući da je za deset dana, 18. svibnja, moj rođendan i da sam 21. svibnja očekivala rođenje nećaka.

Ali tada je krenulo.

Kad vam liječnik koji ima titulu prof. dr. sc. kaže: “Bez nalaza ti ne bih smio reći dijagnozu, ali ovo je sto posto rak dojke“, oduzmete se.

Rak? To je ono što ni ne osjetiš, a jede dio tvoga tijela i od čega možeš umrijeti?

Nisam se ni snašla, a već sam bila na kemoterapiji i bez kose.

Tih mjeseci bilo mi je jako teško, podrške mi nije manjkalo, ali sam se borila i sama – svojom glavom.

Što dalje? Zašto meni?

Odlučila sam posjetiti psihologa kako bih se isplakala i riješila se loših misli.

Primila sam 16 kemoterapija i napokon sam bila na operaciji na kojoj su mi odstranili cijelu dojku i limfne čvorove. Budući da su liječnici prognozirali da postoji 75 posto šansi da se karcinom u roku od pet godina vrati i na drugu dojku, odučili smo da ću, nakon što se oporavim od prve operacije, ići na još jednu operaciju.

I napokon, nakon što su mi odrezali obje dojke bila sam sretna jer su izgledale kao prirodne. To me je jako veselilo s obzirom na to da sam mlada i nisam htjela biti drukčija.

No moje tijelo nije bilo spremno na takav pothvat pa je krenulo odbacivati implantante koje su mi ugradili. Mjesecima sam imala temperaturu i bolove. Liječnici su strahovali da ne dobijem sepsu te sam hitno završila u bolnici, na trećoj operaciji. Izvadili su implantante koje sam imala i stavili manje koje je tijelo prihvatilo.

Nakon operacija imala sam 30 tretmana zračenja. Još uvijek svaki mjesec idem na terapiju i svaki dan pijem lijekove. Tako će biti pet godina. Zvuči dugo, ali vrijeme prolazi.

U jednom danu prestala sam biti žena. Bez kose, menstruacije i dojki žena se ne osjeća ženom. Sve dok ne shvatiš da ti bez života ništa od navedenoga ne vrijedi.

Ovo je moja priča. Hvala vam što ste je pročitali. U stvarnosti ona je puno opširnija, puna suza i straha, ali i smijeha. Odlučila sam biti hrabra. Nikada se nisam više smijala i uživala nego za vrijeme liječenja. Čovjek ne razumije dok mu se ne dogodi.

Zato pozivam sve žene: redovito se kontrolirajte i brinete o svom zdravlju.

Na papiru sve zvuči puno jednostavnije nego u stvarnosti!!!

#pobijedirakjajesam

Priča je izvorno objavljena na portalu Nismo same.

Foto: Vlatka Grganić/privatni album

FOTO: Anna Tarazevich/Pexels