Kako Tatjana Jurić ranjivost pretvara u svoju snagu i što čini kad joj je teško

Na vrhuncu karantene u proljeće ove godine, Tatjana Jurić bila je na svojoj poziciji i u svom elementu – ispred mikrofona, u eteru narodnog, s bostonskom terijerkom Jackie sklupčanom ispod radnog stola. U Tatjaninom radosnom glasu zabrinutost zbog cjelokupne situacije nije se nazirala. Svojim brzopoteznim jezikom, milozvučnim glasom i dobrom energijom koju baš ništa ne može smesti uljepšavala je (i olakšavala) dane mnogobrojnih slušatelja. Baš poput prave profesionalke, kakva Tatjana nesumnjivo jest, ali i osobe koja neizmjerno uživa u svome poslu.

Pitate li ovu magistru politologije odakle crpi tu silnu pozitivnu energiju koju odašilje kroz razne medijske kanale – prvotno televiziju, posljednjih godina kroz radio, ali i kroz vlastite društvene mreže, reći će vam da ona jednostavno obožava medije te da se ni danas, nakon gotovo 20 godina rada, ne može zamisliti ni u kojem drugom poslu. Mediji su je, kako kaže, još kao malu u potpunosti osvojili. “Radio, televizija, digitalija, novi medijski kanali, društvene mreže i YouTube, medijska produkcija sveukupno, moje su velike ljubavi, a svi su se mediji danas do te mjere isprepleli da je teško jasno odrediti gdje jedan prestaje, a drugi počinje. Meni je sve to jednostavno i dalje izvor velikog veselja i svako jutro, kad alarm za posao zazvoni, nemam dojam da “moram na posao“. Ima, naravno, dana kad bih radije ostala u krevetu, ali oni se mogu izbrojati na prste jedne ruke kroz sve ove godine. Uostalom, kad mi se nekoliko takvih dana zaredalo na televiziji, znala sam da je vrijeme za promjenu. Raditi, rasti, napredovati i svakoga dana stjecati nova iskustva – bez toga u poslu, kao i u životu, nema naprijed“, objašnjava.

Usprkos tome što se njezin radni dan tijekom lockdowna nije puno promijenio, izostanak popratnih obveza njezinog posla, na koje je ipak bila “pritisnuta pauza“, pomogao joj je osvijestiti mir koji je imala u okrilju svoga doma. “Kad izostanu mnoge stvari koje nam tijekom dana “rade buku“, da tako kažem, osvijestiš koliko je na kraju malo toga bitno; najbitnije je da su svi tvoji dobro, kao i zajedništvo unutar tvoga doma“, kaže. Na pitanje smatra li hoćemo li nakon ove pandemije postati kolektivno pametniji, ipak nema u potpunosti optimističan odgovor. “Kako to obično biva, kad sve prođe, u ljudskoj je prirodi da brzo zaboravi, osobito ono loše. Voljela bih vjerovati da smo osvijestili kako je budućnost definitivno stigla i kako nas je sve ovo opomenulo na mnoge stvari, no bojim se da od svega toga neće biti puno, osobito u kolektivnoj svijesti. Često razmišljam jesmo li – ulovili trenutak. I kad je dobro, ali i kad je loše, koliko smo u mogućnosti stati i sagledati stvari, biti prisutni. Ova nam je epidemija ipak donijela i nešto dobro. “Očistile“ su se mnoge stvari; okrenutost ka sebi i svojima pokazala nam je što je u životu, koji tako brzo prolazi, stvarno važno. Nadam se da nam je pokazalo! Uz to, meni je ova svima teška godina donijela mnoge opomene. A ja se svoje opomene trudim shvaćati jako ozbiljno.“

Dok svi zajedno čekamo da se stanje u cijelom svijetu ipak malo stabilizira te da se ne tako sjajne vijesti koje svakodnevno konzumiramo zamjene onim nešto pozitivnijima, Tatjana je s nama podijelila svoja razmišljanja o tome kako prebroditi neminovne teške periode, kako iz istih učiti i rasti, ali i kako se koji put nasmijati životu. Poznata voditeljica sjajnog osmijeha na koji malo tko ostaje ravnodušan definitivno ima puno za reći na temu ispunjenog i svjesnog življenja.

NE TREBA BJEŽATI OD TEŠKIH EMOCIJA

“Kad god mi je teško, ustrajem i vjerujem da će biti bolje. Potpora važnih ljudi tada mi je presudna, a ja sam zahvalna da oko sebe imam pravu malu vojsku – svoju obitelji i prijatelje koji, pokazalo se, kad god treba, zbiju redove i podstave leđa. Kad mi je teško, ne želim pobjeći od toga, želim biti duboko u tome, proživljavati do kraja i te emocije, zapamtiti ih. I često je tako. Sve što mi se dogodi, nosim u sebi. Živo pamtim. Neki bi rekli da je to pomalo autodestruktivno i upoznala sam mnoge ljude koji od onoga teškog jednostavno pobjegnu. No, sama mislim da je proživljavanje svega, i dobroga i lošega, jedini put koji te vodi do toga da iz svega izađeš miran. Biti svjestan sebe, svojih vrlina, ali i mana, iskustava općenito, ne bježati od svega toga, biti ustrajan, e to je već umijeće i samo to vodi ka rastu. Susret sa sobom samim težak je zadatak. Kad ti tišina postane glasna, znaš da trebaš zastati. No mnogi biraju zabiti se u posao, izmisliti nešto čime bi se zaokupili samo da se uvjere kako je sve OK.“

SVAKO ISKUSTVO NUDI PRILIKU ZA UČENJE

“Ne dozvoliti nikome i ničemu da ti oduzme tvoj osmijeh jedno je od najvećih životnih izazova, pa i uspjeha ako u istome uspiješ. Naravno, ako te život ne “udari“ baš jako. Nije to samo osmijeh osmijeha radi, to je jednostavno svakodnevni izbor da se u životu, čak i kad je teško, imamo čemu veseliti. Ponekad mi se čini da je i osmijeh tim veći svaki put kad spoznaš poneku tugu; jedno bez drugoga jednostavno ne ide. Kad iza sebe ostaviš nešto teško i tužno, više cijeniš dobro koje te okružuje. Ali, i to dolazi sa sazrijevanjem. Treba se znati i rugati životu. Ne mislim pritom rugati se na onaj ružan način, nego u sve unijeti pozitivan duh i vjerovati da ti svako iskustvo nudi priliku za naučiti nešto novo. Kad sve to uzmeš u obzir, osmijeh se nekako nameće sam po sebi.“

RANJIVOST POSTAJE SNAGA

“Onoga trenutka kad progovoriš o svojoj ranjivosti, ona postaje tvoja snaga. Treba biti otvoren i izravan, sebi dosljedan. Kako postajem starija, prema vlastitoj autentičnosti prepoznajem koliko su ljudi oko mene i sami autentični. Ako nekome smetaš takav kakav jesi, u većini slučajeva riječ je o problemu koji taj netko ima sa sobom samim. S druge pak strane, s onima koji su dosljedni sebi nikad nisam imala problema. No često su mi ljudi, kad sam im pokazala svoju ranjivost, na isto znali vratiti tako da bi me ranili još i više. I tu o njima doznaš sve što trebaš znati.“

PISANJE KAO OBLIK MENTALNE HIGIJENE

“Puno pišem. O temama koje me zaokupljaju ispisala sam već stranice i stranice. Svaku tugu koja me dotakne, svaku nepravdu koju osjetim, sjednem pa zapišem. Ponekad ono što me okupira bude toliko intenzivno da usred radnog dana i dinamike posla izvadim mobitel pa svoje misli zapišem u bilješke, samo da bih poslije mogla nastaviti, da ne izgubim misao. Pisanje me opušta, predstavlja mi ispušni ventil i ostaje mi kao podsjetnik na mnoge stvari. Ponekad se mjesecima kasnije znam vraćati na napisano pa sve promatrati iz nekog drugog kuta, s novostečenim iskustvom. Mislim da je to odličan način introspekcije i stvarno ima golem terapeutski učinak.“

USTRAJNOST REZULTIRA USPJEHOM

“Kad je riječ o treninzima, redovita jesam, ali moram reći i to da sam redovita postala jer sam jednostavno morala. Još kao 18-godišnjakinja ozlijedila sam kralježnicu, zaradila discus herniju i za mene nema druge nego redovito vježbati. Tako da i dan-danas držim ritam od dva-tri treninga tjedno. Već godinama kombiniram vježbe istezanja i snage, korektivnu gimnastiku, a nedavno sam otkrila i tzv. lagree fitness, nešto slično vježbanju na pilates reformeru.“

OSLUŠKIVANJE BEZ PRETJERIVANJA

“Trudim se osluškivati svoje tijelo i ne pretjerivati ni u čemu. Najsretnija sam kad imam vremena i sama kuham, pa točno znam što jedem i što je sve u hrani koju konzumiram. Kuhana jela, jela na žlicu, sushi i jela bez puno raznoraznih kombinacija su mi najdraža. Ali, da ne bi bilo zabune, kad vidim čokoladu, sirnicu ili francusku, pomoći si puno ne mogu.“

Razgovarala: Matea Martek

Fotografije: Jelena Balić
Styling: Petar Trbović
Kosa: Mijo Majhen
Make-up: Dajana Pajkić