Tea Vidović Dalipi: “Moj život s predrasudama i očekivanjima”

Koliko smo otvoreni prema različitosti, drukčijim kulturama, tradiciji, ljudima; možemo li živjeti s različitostima, bez predrasuda, osuđivanja samo su neka od pitanja kojima se bavi film “Snajka: Dnevnik očekivanja”, pa tako i autorica Tea Vidović Dalipi.

Deset je godina radila u Centru za mirovne studije na području migracija i svakodnevno je bila u kontaktu s izbjeglicama koje su dolazile u Hrvatsku u potragu za azilom. Potaknuta njihovim pričama, upisala je školu dokumentarnog filma Restart da bi stekla vještine kojima bi mogla u formi filma oživjeti iskustva i priče kojima je svjedočila.

U to vrijeme zaljubila se u Mirsada Dalipija, bubnjara i Roma s Kosova, pa se i sama nosila s nizom izazova njihova odnosa, što ju je potaknulo na to da kroz film progovori o njima, i o suživotu s različitostima. Intimno i bez uljepšavanja. “Film je prikaz jednog odnosa koji je bio izazovan, imao svoje uspone i padove, lijepe i loše trenutke. Naše obitelji sada su trajno povezane s našom kćeri Fridom, koja je dio svih nas. To je zapravo film za nju jer će ona u jednom trenutku u svom životu željeti otkriti svoj identitet, a film će joj zasigurno pomoći u tome. Nama je dao priliku da se bolje razumijemo, sagledamo pozicije jedni drugih. Jer nekad nemamo mogućnosti, a ni kapaciteta razumjeti jedno drugo. Film je bio dobra prilika za prikazivanje nove perspektive.”

Važnost komunikacije

Kompleksan romantičan odnos dvoje ljudi iz različitih kultura, Tee i Mirsada, primjer je života mnogih parova koji se bore s balansiranjem života na drukčijim pravilima, životom u okvirima (ili izvan njih) tradicije, često i nerazumijevanja, predrasuda prema drukčijim ljudima koje ne razumijemo. Upravo komunikaciju i razumijevanje ističe kao važne dijelove tog puta prihvaćanja onoga što nam je nepoznato. “Neke od tih tema koje sam obrađivala osobno u svom filmu su teme s kojima sam se susretala i u svom radu. Ono što je mene mučilo nije bilo samo moja stvar, vidjela sam da se s tim nose i drugi ljudi. Otvaranje i razgovori o tome mogu nam pomoći da se lakše nosimo s tim stvarima. Meni je bilo lakše kad sam o tome mogla razgovarati s nekim, čitala sam nešto o tome ili pogledala neki film na tu temu. Mogla sam tražiti nove putokaze i putove kako da to nadvladam, kako da ja postanem veća i bolja osoba.”

Život izvan okvira

“Nikad neću biti Snajka kakvu ona želi”, jedna je od rečenica koje možemo čuti u filmu, u kojem je susret s nepoznatom tradicijom i očekivanjima Mirsadove obitelji koju nije poznavala prikazala i kroz simbol vjenčane haljine. Tradicija je, priča nam, da se na Kosovu, u romskim zajednicama, organizira raskošna svadba te da mlada, Snajka, nakon vjenčanja, živi sa obitelji svog supruga, i u patrijarhalnom društvu koje je jako izraženo, zapravo postane kućna pomoćnica, što je njoj bilo neprihvatljivo. Posebno važan, naglašava, bio joj je trenutak dolaska Mirsadove obitelji u Zagreb. Budući da je teško dobiti vizu koja im je bila potrebna za dolazak u Hrvatsku, nisu bili na vjenčanju, pa su ih posjetili tek nakon rođenja Fride. “Tom odlukom da mi budemo zajedno nekako smo započeli svoju tradiciju. I bilo mi je važno, taj put kad su Mirsadovi roditelji došli u Zagreb, da vide kako mi živimo. Da izađu iz jedinog okvira koji su do tada u svom životu poznavali, da vide nešto drukčije. I dogodili su se neki koraci i pomaci u našem odnosu, naravno. Sad mi nemamo nikakvih prepreka, osim onih svakodnevnih životnih težina s kojima se svi manje-više nosimo. Mislim da smo nekako s vremenom naučili kako se nositi s tim. Ja sam se naučila odmaknuti od onih stvari koje su mi preteške za razumjeti, naučila sam da ih ne uzimam kao svoju obvezu, što je s jedne strane odbacivanje tih očekivanih segmenata Snajke. Određene lekcije smo naučili, a neke ćemo još kroz vrijeme savladati.”

Kao što tek trebaju savladati albanski jezik. Ne govori albanski, kako nam kaže, kao što ga ne govori ni njihova kći Frida. “Život leti, i nekako se Mirsad još nije uhvatio toga. Htio je da Frida najprije nauči jako dobro govoriti hrvatski, pa onda krene s učenjem albanskog. Voljela bih da ga nauči te da bude povezana sa kulturom svoga oca i svoje obitelji”, naglašava.

Osobne priče drugih

Dokumentarac “Snajka: Dnevnik očekivanja” do sada je prikazan na Liburnia Film Festivalu i na Rab Film Festivalu te u BiH na Sarajevo film festivalu, u Makedoniji i na Kosovu. U kosovskom Prizrenu, na festivalu DokuFest, gdje je bila i svjetska premijera, film je dobio nagradu publike. “Jako mi je drago da se ljudima svidio i da ih je dotaknula naša priča. Provela sam nekoliko dana u gradu i ljudi su me zaustavljali na ulici, podijelili sa mnom svoje osobne priče, svoja iskustva, pa i iskustva svojih prijatelja, članova obitelji. Bila su to i teška i lijepa iskustva. Drago mi je da je film potaknuo razgovore i rasprave te da sam dobila priliku razgovarati s ljudima i kroz te razgovore i nešto dodatno naučiti.”

Društvo puno predrasuda

Prateći njihov zajednički život tijekom deset godina i odrastanje njihove kćeri Fride, možemo vidjeti i kako je naše društvo još uvijek prepuno predrasuda prema Romima. Dobacivanja na cesti, pogrdni nazivi frustriraju i njezinog supruga koji se s takvim, često i agresivnim istupima nosi gotovo cijeli svoj život. “Uvijek su me odgajali na način da budem dobra i fina prema svima, no shvatila sam iz niza iskustava da treba reagirati u takvim situacijama, nešto reći u situacijama u kojima ti nešto smeta. To je prvi korak u osvješćivanju nekoga da to što je napravio, ili rekao, nije u redu. Jer ako prešućujemo, nismo ništa postigli. Ta će osoba ponoviti istu stvar i neće doći do društvene promjene. Zato treba reagirati odmah.”

Integracija

Iako smo kao društvo sve više izloženi različitostima, drukčijem, ljudima koji dolaze iz nama nepoznatih kultura, i više o tome razgovaramo, pitanje je, kako smatra Tea, koliko smo spremni i otvoreni razumjeti drugu stranu. Većina stranaca koji sada dolaze u Hrvatsku u potrazi su za poslom kako bi prehranili svoje obitelji i potrebno im je omogućiti da naprave početne korake u povezivanju, a taj bi početni korak trebale preuzeti institucije, smatra. “U našem društvu postoje mogućnosti za upoznavanje kultura ljudi koji dolaze, samo je pitanje koliko se uistinu na takva događanja i manifestacije odaziva većina stanovnika u Hrvatskoj. Mislim da je svakako važno, kad promatram događanja kao sociologinja koja prati i izrade državne politike, omogućiti im povezivanje s našim društvom. Danas u najvećem broju dolaze migrantski radnici raditi u Hrvatsku preko radnih viza. A oni imaju jako ograničen set prava u odnosu na tražitelje azila. Često žive u jako lošim uvjetima, na rubovima grada, ne znaju hrvatski jezik i nemaju mogućnost da ga nauče. Možda nisu niti upoznati s kulturološki okvirom u koji dolaze. Hrvatska u svoju integracijsku politiku nije uključila strane radnike nego samo izbjeglice, i to je problem – jer trenutačno u Hrvatskoj živi znatno veći broj stranih radnika od izbjeglica. To je nešto što bi politika trebala urediti”, naglašava.

Snaga zajednice

Tea upravo počinje s radom u udruzi PaRiter, koja promiče ljudska prava, kulturu nenasilja, toleranciju, prava manjina i rodnu ravnopravnost. Mirsad svira s mnogim glazbenicima, a njihova Frida odrasta u interkulturnoj obitelji, i kao što možemo vidjeti, pjeva i uživa u glazbi. Potaknuo je film i razgovor o važnosti i snazi kolektiva, zajednice, a posebno u današnjim vremenima snažnog utjecaja društvenih mreža. “Djecu se odgaja da budu individualci, sami smo na društvenim mrežama, pa se postavlja pitanje kamo je nestao kolektiv. Jedna nova dimenzija koju sam ja dobila, radeći ovaj film i promišljajući o obitelji mog supruga, jest osjećaj kolektiva i pripadanja. Dali su mi sigurnost da znam, kako, bez obzira na to gdje sam, imam obiteljski kolektiv iza sebe”, objašnjava.

Dokumentarac se od studenoga može pogledati u kinima i prilika je svima nama da nešto naučimo. Možda u njemu možemo prepoznati i dio sebe. I sami sebi postaviti pitanja zašto se bojimo onoga što je drukčije od nas samih, bilo da je to riječ o boji kože osobe koja stoji preko puta nas, nerazumljivom jeziku koji govori, običajima koji su nam nepoznati. Zašto je lakše nekoga strpati u ladicu predrasuda, donositi zaključke bez da o nekome išta znamo, generalizirati, osuđivati, verbalno, pa i fizički napadati? Kako prihvatiti ono što ne razumijemo, kako razgovarati o tome, jesmo li stvarno kao društvo zatvoreni, i želimo li takvi biti i u budućnosti? Želimo li u svijetu nerazumijevanja i mržnje, odgajati svoju djecu?

Foto: PR