S Tenom Sakar Vukić o životu s bipolarnim afektivnim poremećajem

byAntonija Vrčić | 27 svibnja, 2023

U 21. godini Teni Sakar Vukić dijagnosticiran je bipolarni afektivni poremećaj, psihička bolest kod koje dolazi do drastičnih promjena raspoloženja. Posljednje četiri godine je dobro, a o svom životu i bolesti odlučila je progovoriti i na društvenim mrežama te tako potaknuti i druge da potraže podršku i pomoć.

Siječanj je 2021. godine, a netom prije njezina rođendana, obilježava se i najdepresivniji dan u godini – treći ponedjeljak u siječnju. Bio je to trenutak u kojem je odlučila da će svoju priču, svoj život, podijeliti s javnosti. Iako joj nikad nije bilo teško govoriti o svojoj bolesti, bilo joj je teško donijeti odluku i javno se izložiti. “Imala sam osjećaj da je puno toga na kocki, da bih mogla izgubiti posao, da će moja obitelj možda imati problema zbog mog javnog istupa, no ti svi strahovi pali su u vodu kada sam vidjela kako pozitivno ljudi oko mene reagiraju na sadržaj koji stvaram.”

Manija i depresija

Progovara o životu sa psihičkom bolesti o kojoj mislimo da znamo nešto, a mnogi zapravo ne znaju ništa. Ili po onome što vide, ako u svom okruženju imaju osobu koja boluje od toga, možda i pogrešno zaključuju, posebno zato što se bolest manifestira kroz tri stanja, od kojih su posebno teške manija i depresija. “Manija je patološki povišeno raspoloženje u kojem osoba nema uvid u svoje stanje, a misli da je “Boga za bradu” uhvatila. Tada je osoba jako komunikativna, energična, aktivna, troši novce, uvjerena je da je odličnog zdravlja, ima poslovne planove, a zapravo pretjeruje u svemu i jako je loše. Ako se takvo stanje ne liječi, može nastupiti manija sa psihotičnim simptomima kad osoba zamišlja stvari koje ne postoje, a rijetko ima vidne i slušne halucinacija. Ja sam mislila u jednoj maniji da me špijuniraju Putin i Trump, tada sam bila hospitalizirana na Rebru. Depresija je ukratko rečeno teško stanje u kojem osoba nema volje za život i krajnji osjećaj je da više ne želi živjeti te je prisutan velik kemijski disbalans u mozgu. Nekoliko puta bila sam u takvoj depresiji.”

Kvaliteta života

Treće stanje je remisija, kad je osoba dobro i bez simptoma bolesti, a upravo tako posljednje četiri godine živi Tena. U remisiji. U tim najtežim trenucima, reći će strahovito pati i njezina obitelj. “Niste svoji, bolest vaš uništava. Najteže podnosim depresiju, to je pakao u paklu.” Posljednji put je zbog depresije bila hospitalizirana prije četiri godine. “Jako mi je teško podnijeti i prebroditi depresiju jer vas ona svaki puta “istrese iz gaća” i baci u duboko blato. Mislim da se osoba ne može nadići iz određene faze bolesti nego da ju mora odbolovati i biti strpljiva i čekati da prođe. Svaki puta se iz početka iznenadim koliko depresija može biti užasna. Transkranijalna stimulacija mozga (TMS) je terapija koju sam tada primila u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan Jankomir i koja mi je vratila i popravila kvalitetu života.”

Multidisciplinarni pristup liječenju

Kaže i kako je njoj u liječenju najviše pomogao multidisciplinaran pristup i redovito uzimanje terapije. “Svaki dan pijem stabilizator raspoloženja, antiepileptik, idem redovito na pregled psihijatru, dva puta mjesečno idem psihologu, jednom godišnje odlazim na TMS terapiju, posjećujem redovito i druge specijaliste kao što su endokrinolog, neurolog i ginekolog, vodim brigu o svojem zdravlju. Izbjegavam alkohol, ne uzimam nikakve lijekove na svoju ruku kao recimo benzodiazepine za smirenje, što ljudi znaju raditi, ne uzimam drogu, izbjegavam rizične situacije i stres, pokušavam se što više kretati i baviti sportom. Kad mi se javi otpor prema nečemu, ne silim se to raditi, recimo otići na neko druženje/proslavu. Ono što još nisam naučila, kao i mnogi drugi, kako manje biti pred ekranima i tako smanjiti anksioznost koja mi se javlja kad se pretrpam obvezama i poslom, tj. stresom. Isto tako ne forsiram išta raditi na silu – ako ne ide, ne ide, pusti, doći će sve na svoje.”

Dati vremena vremenu

Sad kad je dobro, u nekim se trenucima ipak osjeća preopterećeno. “Nisam još naučila dobro balansirati između privatnog i poslovnog života jer mi se isprepliću i ured mi je doma, što je plus, ali i minus. Nekad si oduzimam vrijeme za trening da bih radila koji sat više, što je pogrešno. Učim se iskreno i ispravno postaviti prioritete jer je to preduvjet za zadovoljstvo.” Život s ovom bolešću naučio ju je “dati vremena vremenu”, tj. biti strpljiv i shvatiti da ništa ne ide na silu. “Sasvim je u redu imati ograničene kapacitete i reći ‘ne’ kad nešto ne želimo. Također, naučila sam da se trud, rad i upornost uvijek isplate i da na kraju uvijek bude OK, na ovaj ili onaj način.”

Autentično, edukativno i motivirajuće

Na društvenim mrežama prati je nekoliko tisuća ljudi, a na TikToku više od 200 tisuća. Svaka je njezina objava autentična, nema glumatanja i namještanja. Reći će i kako nije pronalazila sadržaj na društvenim mrežama koji bi njoj pomogao oko bipolarnog poremećaja, jer ga nije bilo. “Danas pomalo ima sve više kreatora koji progovaraju o mentalnom zdravlju, ali još uvijek vrlo rijetko iz kuta vlastite bolesti. Ljudi se boje osude i predrasuda.” Kod svojih objava povlači granicu kad je riječ o prikazivanju obitelji i prijatelja. Ciljano dijeli samo dio svog života, u njezinom slučaju, najviše sadržaja na temu mentalnog zdravlja, sporta, utrka i putovanja. “Našu pravu obiteljsku intimu ne dijelim jer želim da djeca imaju svoju privatnost. Ono što snimam i prikazujem, uvijek prikazujem autentično i realno, edukativno i motivirajuće ako je moguće. Ne podnosim preseravanje i oholost, čega su društvene mreže pune.” Objavit će neki sadržaj i kad nije u dobroj fazi, većinom nešto inspirativno i kratko, a otkriva nam i o kojoj temi razmišlja govoriti. “Ima još jedna psihološka tema koju nisam obradila jer mi je teško pričati o tome, a to su poremećaji prehrane o kojima se piše puno duže u javnosti nego o bipolarnom poremećaju. Svatko od nas ima neku svoju traumu i ne možemo se uspoređivati ili umanjivati važnost iste.”

U početku je bilo onih koji su je pokušali obeshrabriti i govorili kako o tome ne bi trebala pričati, no to je nije omelo da nastaviti. “Trebate slušati svoj unutarnji glas i svoje srce jer ono vam uvijek govori istinu”, reći će i dodati kako je kritika sastavni dio interneta, a najvažnije je da kritike ne postaju zlostavljanje ili maltretiranje i da se ne upućuju djeci i maloljetnicima, koje treba zaštititi od negativnog utjecaja društvenih mreža. Zbog svog rada na podizanju važnosti mentalnog zdravlja u digitalnom svijetu, ove je godine bila nominirana za Večernjakovu ružu, što ju je jako razveselilo.

Što se može napraviti bolje

Danas puno više govorimo o mentalnom zdravlju nego što smo prije, složit će se i naglasiti da zato danas mladi nemaju srama: “Ne osjećaju stigmu u mjeri u kojoj smo mi kad smo bili u njihovim godinama. To je toliko važno postignuće”, naglašava. Po pitanju onoga što se može i treba napraviti bolje, sustavno i institucionalno, ističe kako je uz progovaranje o ovim temama, važno i sljedeće: “Osnovati Nacionalni centar za mentalno zdravlje da svaka osoba, pogotovo dijete, može u ekspresnom roku dobiti mentalnu pomoć ako mu je potrebna i to na samom početku nekog problema, a ne kad već bude teža i ozbiljnija situacija.” Svima nama, pojedincima, potrebno je informirati se i pomoći koliko možemo osobama koje se bore s problemom mentalnog zdravlja. “A ako iste ne razumijemo niti smo medicinski educirani trebamo se suzdržati od štetnih i opasnih komentara poput: ‘Psihičke probleme imaju samo karakterno slabe osobe, tablete su otrov, idi homeopatu/energetičaru, psihičke bolesti su sve izmišljotine modernog doba, treba se primiti motike, pokreni se malo, trgni, to ti je sve samo u glavi, to ti je sve jer buljiš u mobitel, zašto toliko analiziraš, Bog liječi sve bolesti, samo treba vjerovati, to je ljudima došlo od vraga i dosade, ti si ne daš pomoći, idi privatnom psihijatru da se to ne sazna, bolje da to nikome na poslu ne kažeš da ne ispadne da si nepouzdan, marihuana i druge droge liječe psihičke bolesti, ja sam dovoljno snažan da to riješim sam sa sobom, svi su nekada u depresiji, svi imaju bipolarni poremećaj, baš sam danas depresivan’ i slično.”

“Sretan jer nisi odustao kada ti je bilo najteže”

Njezina najveća sreća je kad je zdrava i dobro jer iz toga proizlazi i sve ostalo. Pitamo je i koliko joj je bilo lako ili teško zavoljeti sebe odrastajući s bolešću, na što nam odgovara da sebe voli i u dobrim i lošim fazama života. “Takvi smo kakvi jesmo i moramo sebe voljeti takvi, naravno, uz pretpostavku da nikome drugome ne radimo nešto loše. Svatko od nas važan je i poseban, nekome smo cijeli svijet i netko bi umro za nas i čak onda kad mislimo da više stvarno nema smisla, ima ga, stvarno ga ima. Jer na kraju kad budeš dobro i prizdraviš, pogledaš u nebo i onako oko srca ti je toplo jer si OK, živiš i sve je OK. Onda si sretan jer nisi odustao kada ti je bilo najteže.”