Tena Šnajder suočila se s limfomom u trudnoći. Sada je napisala slikovnicu za svu djecu čiji roditelji prolaze isto

Kažu da bolest doista mijenja sve. A još kad se s njom susretnete u trudnoći, u periodu koji bi trebao biti najljepši za svaku ženu jer zna da unutar nje raste mali anđeo, tada vjerujemo da vam se uruši cijeli svijet.

To se dogodilo i našoj sugovornici, Teni Šnajder, novinarki iz Zagreba, majki troje djeca, Viliama, Lote i Julije. Tena je tijekom druge trudnoće saznala da boluje od Hodgkinova limfoma i bez obzira na sve nedaće i teške trenutke, rodila je zdravu djevojčicu za koju kaže da joj je dala tu “supermoć” koju je baš trebala, i u trbuhu i nakon što se rodila.

Upravo ta životna priča bila joj je i motivacija da napiše slikovnicu Mama je bolje za svu djecu čiji roditelji prolaze kroz isto kroz što je prošla ona. Jer da, djeca to znaju, osjete, vide. To je slikovnica namijenjena djeci vrtićke dobi i nižih razreda osnovne škole kako bi se lakše nosila sa situacijom u kojoj se našla njihova obitelj.

Svatko tko želi ima priliku donirati za potrebe tiskanja preko Udruge Caspera da bi ova slikovnica došla u ruke svima kojima je potrebna.

Popričali smo s Tenom o cijelom njezinom putu – od saznanja za bolest, kako se nosila s time i samim procesom liječenja, koliko joj se promijenio život te što je bio povod za pisanje slikovnice Mama je bolje.

Tijekom druge trudnoće saznala si da boluješ od Hodgkinova limfoma, odnosno raka limfnog sustava. Kako si i kad saznala za svoju bolest, kako si se osjećala, u kojem omjeru se tada tvoj život promijenio, ali i tvoje obitelji?

Saznala sam igrom (sretnog slučaja). Povećani limfni čvor iza ključne kosti otkrio mi je endokrinolog prilikom ultrazvučnog pregleda štitnjače. Simptome nisam imala ili ako i jesam, oni su se preklapali sa simptomima tipičnim za početak trudnoće, kao što je umor. Napravljena je biopsija koja je pokazala da je riječ o Hodgkinu, raku za koji sam tada prvi put čula. Nitko u mojoj obitelji nikad nije bolovao od nijednog tipa raka krvi. Najprije sam osjetila nešto poput očaja, to je valjda riječ koja najbliže objašnjava taj ružan osjećaj. Strahovala sam što će biti s trudnoćom koju sam toliko željela i čekala. Nisam pristala na pobačaj koji su mi sugerirali, odlučila sam preuzeti rizik i najprije roditi svoju djevojčicu.

Bili su to apsolutno nevjerojatni mjeseci u kojima sam se polako privikavala na ideju da imam tu bolest, ali se i osnažila, oboružala znanjem te okružila ženama koje su prošle ili su prolazile kroz isto što i ja. Osnovala sam grupu podrške pod nazivom SuperCure protiv leukemije i limfoma kako više ni jedna žena ne bi sama prolazila kroz ovakve trenutke. Grupa u međuvremenu broji više od 160 članica i prava je mala zajednica.

Moja obitelj također je bila velika podrška od početka, kao i oni važni prijatelji. Neki ljudi su otišli, neki novi su došli i ostali. Bolest, kako kažu, počisti naš život.

S obzirom na to da si bila i trudna u vrijeme saznanja o ovoj bolesti, kako si se nosila s time i s cijelim procesom liječenja, kako je to izgledalo?

Dobila sam visoke doze kortikosteroida (čije posljedice osjećam i dan-danas), a sve kako bi se usporilo širenje raka do trenutka dok ne krenem na kemoterapiju. Pričalo se o tome da trebam roditi što prije, ali ja sam bila protiv te ideje. Imala sam osjećaj kao da se borim s vremenom jer u mom tijelu istovremeno raste rak, što želim usporiti, i beba za koju želim da bude spremna za vanjski svijet. Zapravo, sad kad gledam, ostala sam nevjerojatno pozitivna cijelo vrijeme. Vjerojatno je upravo beba bila ta koja mi je dala tu “supermoć”, kako iz trbuha tako i nakon što se rodila. Kemoterapije je bilo puno lakše podnositi uz pomisao na djecu koja me doma čekaju.

Kako je prošao porod i kako si se ti osjećala nakon toga? Kad si krenula s kemoterapijama?

Do porođaja je ipak došlo ranije, ali ne zbog ljudskog faktora nego zbog komplikacije nevezane za sâm rak: imala sam takozvanu predležeću posteljicu. Lota je u inkobatoru bila svega dva dana i iako je nedonošče, nije imala većih zdravstvenih problema. S kemo sam krenula mjesec dana nakon toga jer se krvna slika trebala oporaviti od hitnog carskog reza. Kosu sam odrezala tjedan dana prije. Nisam željela da mi ispada.

Koliko je sada prošlo od toga, je li ti se život vratio u normalu, posao?

Od kemoterapije je prošlo nešto više od tri godine. Sve se vratilo u normalu, ali, naravno, više ništa nije isto. Ja više nisam ista. Sve je to kao neko nadnaravno iskustvo koje jako promijeni čovjeka, nabolje, nagore, teško je reći, ali svakako sazreš i ojačaš. Također, puno naučiš o sebi, o drugima. Rak je veliki učitelj i šteta je što čovjek te neke najvažnije stvari u životu ne može naučiti na lakše načine. U međuvremenu sam postigla remisiju i, eto, nedavno rodila djevojčicu Juliju, potpuno zdravo i uvijek nasmijano dijete.

Uskoro će izaći i slikovnica Mama je bolje koju si napravila za djecu čiji su roditelji oboljeli od malignih bolesti. Odakle ideja za ovu slikovnicu? Kako si ti prenijela vijest o svojoj bolesti svom sinu?

Moj sin tada je kretao u prvi razred i imao je puno pitanja. Od početka smo bili otvoreni, i muž Marko i ja nismo ništa krili. Našla sam način kako da mu objasnim da sam bolesna i o kakvoj je bolesti riječ bez da mu stvorim traumu i potpirim strahove. Da sam imala slikovnicu kao što je ova koju sam nakon svega odlučila napisati, bilo bi mi puno lakše. Isto su mi rekli i mnogi roditelji koji su mi se javili nakon što su saznali za slikovnicu: “Da smo je barem tada imali”.

Zašto je važno djeci komunicirati o takvim stvarima, i što je najbitnije – kako im je najbolje to reći?

Mislim da mnogi roditelji kad saznaju za svoju dijagnozu imaju prvi poriv dijete zaštititi od šoka i straha, ali zapravo im, slažu se psiholozi, time ne rade uslugu. Dijete će osjetiti da se u obitelji događa nešto ozbiljno (ako ne prije, onda kad primijeti maminu ćelavu glavu), a ako se ne može obratiti roditelju, počet će se ili zatvarati u sebe i stvarati vlastite interpretacije situacije ili će pak odgovore tražiti na drugim mjestima. Možete misliti što klinac može čuti iz okoline vezano za riječ rak: najrazličitije predrasude, od toga da je rak smrtna presuda do onoga da šećer uzrokuje ovu bolest. Razmislite, želite li da drugi ljudi vašem djetetu “objašnjavaju” što se događa ili ipak mislite da je to vaš zadatak?

Meni je prirodno došlo da situaciju u kojoj smo se kao obitelj našli iskoristim za vrijednu životnu lekciju svome sinčiću. Naime, ne ide uvijek sve glatko, a život se sastoji od uspona i padova. Bitno je ustati nakon pada. On je stvarno kroz cijelu ovu priču prošao tako reći “bez ogrebotine”, a sigurna sam da je vidio kako sam ostala “na nogama”, kako sam se borila bez kukanja i kako se, na kraju krajeva, to može. Ako je to naučio, ja sam sretna mama.

Ispričaj nam malo više o slikovnici, koja je odobrena od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja. Tko je autor ilustracija i kome će biti namijenjena?

Slikovnica Mama je bolje nastala je u suradnji s psiholozima i uz savjete drugih mama iz spomenute grupe SuperCure. Velika pomoć u ostvarenju ovog projekta bila je psihologinja Irena Špoljarić. Ilustracije sam prepustila svojoj mami, inače kazališnoj i likovnoj umjetnici, na čijim sam crtežima tako reći odrasla. Željela sam da ilustracije budu “retro”, što bismo rekli staromodne, kao u slikovnicama našeg djetinjstva, ali istovremeno i duhovite.

Slikovnica je namijenjena djeci vrtićke dobi i nižih razreda osnovne skole.

Napisana je, ilustrirana i bila je spremna za tisak već prije godinu dana, ali nikako nisam mogla naći sponzore koji bi mi pomogli oko troškova tiskanja. Naime, moja je ideja da prva naklada bude donirana onima kojima je slikovnica i namijenjena – djeci čiji roditelji imaju malignu bolest. Odlučila sam je darovati vrtićima, knjižnicama, dječjim psiholozima, udrugama podrške oboljelima, zdravstvenim ustanovama…

Slikovnica je tako dugo čekala u ladici, kad je u priču srećom ušla splitska Udruga Caspera. Oni su svesrdno prihvatili ovaj projekt i zahvaljujući tim vrijednim ženama, povjerovala sam da će slikovnica ipak ugledati svjetlo dana i doći do malih ručica. Udruga Caspera tako prikuplja donacije građana i tvrtki za potrebe tiskanja i distribuiranja slikovnice. Tko god želi biti dio ove priče, može uplatiti bilo koji iznos na račun Udruge:

Udruga Caspera
Trg Franje Tuđmana 3/1
21000 Split
IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4
SWIFT: PBZGHR2X

Što je glavna poruka slikovnice Mama je bolje?

Čini mi se da su dvije glavne poruke. Slikovnica je pisana u obliku dijaloga između djevojčice Lote i njezina starijeg brata Vilija. Lota ima mnoga pitanja, a brat joj strpljivo odgovara na njoj razumljiv način. Tako Lota i mali čitatelji saznaju što sve čeka mamu i ostale članove obitelji tijekom liječenja i u vrijeme oporavka. Na taj način djeca dobivaju jasne informacije umjesto da stvaraju vlastite predrasude i hrane svoj strah od nepoznatog.

Osim toga, djeca-likovi u priči preuzimaju aktivnu ulogu u procesu liječenja mame, pomažu kako ona to mogu. Na taj sam način željela djeci vratiti moć tako da umjesto pasivnih promatrača njima zastrašujućih zbivanja u obitelji postanu mali pomagači, oni koji doprinose liječenju i tome da mama bude bolje.

Imaš li kakvu poruku za sve roditelje, majke, očeve, koji prolaze kroz isto kroz što si ti prošla, a ne znaju kako reći djeci da su oboljeli od maligne bolesti?

Rekla bih – najprije se saberite, uzmite vrijeme koje je potrebno da se pomirite s ovime što je život pred vas stavio. A zatim, razgovarajte s djetetom. Lako nije, naravno da nije, ali ne zaboravite, dijete vas gleda i uči. Uči o tome da su ponekad i tuga i bol dio života, ali i da možemo pronaći u sebi snagu i izdržati – čak i ostati stabilni i optimistični. Također, uči o tome koliko je bitna podrška i da se zajedno, kao obitelj, svaki požar može lakše ugasiti.

Foto: Privatna arhiva