Trač naš svagdašnji iliti kada trač postaje mobbing?

Može vam uništiti karijeru, ali vas može i nasmijati. Može izvijestiti o vama, a može vam izravno nauditi. Može biti nenamjeran ili nesvjestan, ali i itekako ciljano zloban. Trač je ta pojava koja na nas može ostaviti toliko raznolike posljedice, a one najteže često su nevidljive

Priča prva

Tina je radila u većinski muškom okruženju i bila omiljena. Bilo je gotovo sigurno da će dobiti promaknuće i svi su to znali. Baš tada saznala je da je trudna, ali to još uvijek nije govorila direktoru. Silno uzbuđena i teško skrivajući mučnine, povjerila se dvjema kolegicama i zamolila ih da sačuvaju njezinu tajnu još neko vrijeme. Tjedan dana kasnije direktor ju je pozvao u ured i upitao kako je beba. Iako neugodno iznenađena, prešla je preko toga i ostala smirena. Dok je direktor nije upitao planira li uistinu nakon rođenja djeteta napustiti tvrtku. Na Tininu sreću, direktor je vjerovao njezinim riječima, a ona kolegicama nije ostala dužna. No dugo nakon toga nije se mogla opustiti na poslu.

Priča druga

Ivor je bio beskrajno zaljubljen u kolegicu Jelenu. Trpio je odbijanje sve dok nije našla dečka. Nakon nekog vremena, kolegica je Jelenu uz kavu oprezno pitala je li stvarno spavala s Ivorom. Jelena je nekoliko puta dobila opomenu kad je odbila odraditi dio posla s Ivorom. Ubrzo je, srećom, pronašla drugi posao.

Priča treća

Laura je odgajateljica koja voli svoj posao i ništa joj nije teško. Sasvim slučajno ostvarila je nehonoriranu suradnju s dječjim časopisom. Nakon dva mjeseca slušanja raznih priča i teorija o visokim honorarima koje dobiva, te nimalo prijateljskih pogleda kolegica, otkazala je suradnju koja ju je izrazito veselila.

Ovo su iskustva koja su na svojoj koži imali priliku iskusiti stvarni ljudi, i to zbog nesmotrenosti, zloće, ljubomore ili tek “dugog jezika”. Iako ćete pomisliti da takvih priča nema puno, vjerojatnije je da smo na slične priče oguglali, pa ih gotovo ni ne primjećujemo. Vjerojatnije je, također, da svatko ima ili zna za neku ovakvu ili sličnu priču. Isto tako, pročitavši tu tešku riječ na “t” u naslovu, velika je većina osjetila potrebu reći: “A, ne, ja ne tračam!”, ali mi ćemo vam reći – o, da, tračate. Ako kažete da nikad niste tračali, vrlo vjerojatno ste u zabludi. Psiholozi su trač već odavno definirali kao “pričanje o osobi koja nije prisutna” te on sam po sebi ne mora biti negativan. Trač može biti pozitivan, neutralan i negativan. Krajem prošle godine u znanstvenom časopisu “Social Psychological and Personality Science” objavljeno je istraživanje koje se provelo na 467 sudionika. Ono što su znanstvenici otkrili jest to da je baš svatko od njih proveo određeno vrijeme na dnevnoj razini tračajući, štoviše, došli su do brojke od 52 minute dnevno! Ali ono što je bitno naglasiti jest to da je trećina toga bila – neutralna. “Većina toga je bila dosadna”, rekla je Meghan Robbins, jedna od znanstvenica koja je radila na projektu, navodivši primjer sudionika koji je pričao o kolegi koji gleda jako puno filmova kako bi bio u toku. Više su tračali oni koje i ovako karakterizira manjak stava; mladi ljudi su se više prepustili negativnom tračanju negoli stariji ljudi, a oni s većim prihodima tračali su neutralnije nego oni s manjim prihodima. No, suprotno uvriježnom mišljenju, ono što nisu otkrili jest to da žene više zlonamjerno tračaju nego muškarci. Više vremena provode razgovarajući o drugim ljudima, ali što se tiče prirode trača, jednako je među muškarcima i ženama. Sedamdeset pet posto razgovora je neutralno, 15 posto negativno, a samo 10 posto pozitivno. Međutim, dva su problema: prvi je da čak i u najboljoj namjeri možete podijeliti nešto što možda osoba o kojoj se priča ne želi podijeliti, a drugi je kad se prijeđe granica neutralnosti i pozitivnosti i to skrene u negativan trač namijenjen narušavanju kredibiliteta osobe u pitanju.

Tračenje je antropološki nešto što je ljudskoj vrsti usađeno od davnih dana kako bi s jedne strane mogli raditi na socijalizaciji i građenju snažnijih veza unutar obitelji, plemena, ili bilo kojeg drugog oblika zajednice a s druge strane kako bi saznavali vrijedne informacije o drugima koje bi im pomogle u preživljavanju. Mislite li da prije 3.000 godina naši preci nisu provodili vrijeme ispijajući čaj, kozje mlijeko ili vino raspravljajući o Ivanu iz kuće XXV? Štoviše, možda čak i više nego danas! Jedan od alata uz oružje za rušenje carstava i kraljevskih obitelji, bili su – tračevi.

Zapisano u genima

“Osoba koja započinje trač, često to radi kako bi sakrila neke svoje manjkavosti ili slabije strane. Kad tračamo, mi naglašavamo i stavljamo naglasak na tuđe loše strane te tako upirući prst u drugu osobu sebe stavljamo po strani i govorimo iz pozicije osobe koja je “ispravna”. Osoba koja trača usmjerena je na negativnosti u drugim ljudima te ističe sve ono što je netko drugi loše ili smiješno napravio. Ističući loše strane drugih, prikrivamo svoje propuste i svoje nedostatke. Isto je i kad ne započinjemo trač nego samo sudjelujemo u njemu: tada smo dio tima koji ogovara nekoga drugoga te smo barem u tom trenutku sigurni da mi nismo glavna tema trača. Zato se rado pridružujemo tračanju u nadi da će nas trač zaobići, no naravno, tračanje ima osobinu vrtenja ukrug, i prije ili kasnije svi članovi kolektiva ili nekog ureda će biti na udaru trača”, objašnjava nam Maja Hatvalić Capurso, kognitivno-bihevioralna psihologinja, zašto imamo potrebu za ovim oblikom komunikacija, pa makar i kao pasivni sudionik.

Ostatak teksta možete pronaći na grazia.hr. 

Piše: Nataša Krstičević

Foto: Unsplash