U epizodi: ljetna centrifuga

Duda bi na more, ali gdje da nabavi novac za ljetovanje? Na primjer, mogla bi kućni budžet uključiti u centrifugu i pokušati iz njega ‘iscijediti’ dovoljno za ljetovanje.

”Nema tu neke velike mudrosti”, rekla je Goga. ”Ako stvarno hoćeš ići na more, morat ćeš živjeti na kruhu i vodi idućih mjesec dana. Nije više kao nekad. Sve je poskupjelo, cijene su otišle u nebo, pa ako ti se baš toliko brčka na lijepom plavom Jadranu – stegni remen, nema druge.”

Kad Goga stegne remen…
Uzdahnula sam. Stegni remen – lako je njoj reći, njezinom mužu posao cvjeta, nju su opet unaprijedili, bonus joj isplaćuju redovito, mama i tata im pomažu – o kakvom remenu je ona našla propovijedati? Kad Goga stegne remen, to znači da se na večere u restorane ide samo vikendom, umjesto dosadašnjih ponedjeljka, srijede i petka. Kad bih ja počela stezati remen – išli bismo u krevet praznog želuca. ”Teško je vrijem”, rekla je moja mama. ”Baš teško. Ne teško kao nekad – kad smo tata i ja bili mladi, nego nekako drugačije teško. Onda nitko nije imao puno, pa nam je nekako bilo lakše, snalazili smo se kako smo znali i umjeli, svi smo bili ‘u istom sosu’. Danas sredine više nema – ili imaš previše, ili ne znaš kako sastaviti kraj s krajem.” Eh, da… Otkako su nam ponovo skresali platnu listu, pa je u ime toplog obroka plaća manja, pomislila sam kako je najbolje da se u potpunosti odreknem osobnog dohotka i da lijepo počnem volontirati, jer i ovako ne zarađujem ništa. Kad bih se, za promjenu, posvetila humanitarnom radu – barem bih dolazila kući s osjećajem da sam napravila nešto dobro tog dana.

Prihodi minus rashodi
Zaista, stavila sam sve na papir, po tko zna koji put. Prihodi minus rashodi jednako je…?
Jednako je nula, i to u najboljem slučaju. Ako ja, koja cijelog života zbrajam bilance, novčane tokove, zbrajam dugovnu i potražnu stranu, aktivu i pasivu, ne znam postaviti svoje domaćinstvo na ekonomski isplative osnove, e pa onda sam kompletno promašila profesiju. Možda i jesam, tko zna? Mislila sam ja i o tome, nije da nisam. Razmišljala sam kako možda ne bi bilo loše prodati stan i preseliti se na selo, pa ono što posadiš i što ti nikne – to imaš. Ali… ”Nema kruha od poljoprivrede”, rekli su. ”Vidiš li kako se seljaci muče? A i nemoj mi reći da ćeš baš ti, Dudi, tim svojim nježnim ručicama musti krave, čistiti štagalj, plijeviti vrt i sve to..?” Zašto ne, pomislila sam, kad mogu one starlete u realityjima, mogu i ja. ”Istina”, rekao je Vlado. ”Ali te starlete jednom napoje kravu i zarade nekoliko stotina eura, a tko će nama platiti što ćemo se cijeli dan valjati sa stokom” ”Hm”, frknula sam. ”Stoka tamo, stoka tu, nema neke velike razlike, valjam se i valjam, samo mi se čini da bih se s onom rogatom bolje snalazila.”

Doručak u snu
Moram nešto smisliti. Ovako više ne ide. Ustajem u šest, izlazim iz kuće u sedam, treba mi sat vremena da stignem do posla, radim osam sati minimum, u povratku mi treba i više vremena jer su popodne gužve veće, još ako svratim na tržnicu – kod kuće sam u šest popodne. Popodne? Šest popodne – čak više nije ni popodne, nekako je više – predvečer. U svakom slučaju, ne ručamo. Radnim danima samo večeramo. A i to više nisu večere kako bog zapovijeda, nego sve nešto na brzaka, daj što daš, pa brže-bolje u krevet. Beba je jedini član ove obitelji koja zaista ima tri obroka dnevno. I da sramota bude veća, ne zahvaljujući ni majci ni baki, već tamo nekoj kuharici iz vrtića. Neispavana sam, kronično. Kako i ne bih, kad nikad ne legnem prije jedan – pola dva ujutro. Dok sklonim krš po kući, pokupim rublje, strpam tanjure u perilicu, pokupim igračke, pripremim što će tko sutra obući – eto ti ponoći. I kako da budem normalna kad doručkujem u šest popodne, radim deset sati, u gradskom prijevozu provedem dva – dva i pol i spavam jedva šest sati dnevno?! ”Ne znam”, slegnula je Goga ramenima, ”mislim da je problem u organizaciji.” ”Što predlaže?”, upitala sam. ”Da eventualno doručkujem u snu, a manjak sna nadoknadim u prijevozu i kad situacija dozvoli – na radnom mjestu?” ”Sprdaj se ti”, ponovila je Goga, ”ali definitivno imaš problem, jer da znaš organizirati svoj dan i svoj novac, imala bi više i novaca i vremena, vjeruj mi”

Izvan sezone u pola cijene
O.K., pomislila sam, odgovor je racionalna štednja. Vremena i novaca. Je li mi baš sve što kupujem neophodno? Leži li odgovor u krcatim ormarima, u tonama garderobe koju ne stižem nositi više od dva puta, kuhinji punoj hrane koju ni uz najbolju volju ne stignemo pojesti? Uđem u trgovinu i kupujem, kupujem, kupujem. Ispisujem čekove, provlačim kartice, uvaljujem se u sve moguće i nemoguće minuse, da bih nakon mjesec-dva pobacala pola toga jer je istekao rok trajanja. Duša me boli, obično pomislim na milijune gladnih u svijetu, onu jadnu djecu u Etiopiji, prekorim se najstrašnije, a onda od sutra – sve ispočetka. Pokušala sam kupovati ”po popisu”, da zaista
izračunam koliko nam je čega potrebno na dnevnom, tjednom, mjesečnom planu, ali nekako ne ide. Kupim i ono što mi treba i što mi ne treba. Na blagajni se uredno zaprepastim, pa kako je moguće, mora da je blagajnica pogriješila, ‘studiram’ onaj račun na putu do kuće… I nisam jedina, ni prva ni posljednja kojoj se događa da se preračuna. Lijepo se ja sve sama sa sobom dogovorim tamo negdje oko prvog kako ću i što ću. Odmah poplaćam račune, jer to ne može čekati, pa onda prekrajam ono što ostane. I baš kad pomislim da sam na dobrom putu da ovog mjeseca ponešto i ostane – vraga! Poskupi struja ili se pokvari perilica, ili stigne trinaesta rata za kredit, nekakav imaginarni trošak za koji nismo ni znali da postoji i stalno tako. Ali, ne! Od sutra definitivno Duda okreće nov list. I od najmanje plaće čovjek može uštedjeti samo ako se dovoljno potrudi. Malo-pomalo, kunu po kunu, ako ne bude inflacije – eto meni mora za mjesec-dva. Ionako je izvan sezone sve u pola cijene.

Borba protiv oskudice
Rečeno – učinjeno. Sutradan sam zaista krenula u borbu protiv oskudice. Nisam kupila cijelo pile, kao što znam. Uvijek kupim cijelo, pa se pola baci. Beba oglođe krilce ili tako neku sitnicu, Vlado bocu i zabatak, ja glocnem sa strane, i onda ono bijelo meso ostane, suši se, nitko ga neće i na kraju se baci. E sad sam kupila tri zabatka, za jedan ručak sasvim dovoljno, čak i prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije. Ne mora se stalno živjeti na mesu. Prokuhala sam povrće, napravila salatu, juhu, sve. Sjednemo za stol ručati. ”Ja bi’ kliiiilo”, buni se Beba. ”Ovo pile nema krilo”, izmišljam. Vlado šutke glođe batak, brlja vilicom po grašku. Nešto mu nije po volji, vidim i ja, ali ne buni se, nema kamo. ”Sutra ćemo u supermarket”, kažem. ”Kupujem za cijeli mjesec, pa ako netko ima posebnih želja, neka kaže na vrijeme.” ”Ja ću meso s klilcima”, izjasni se Beba. ”Piši, Vladi”, rekoh i uvalih mu papir i olovku. ”Piši, Beba – krilca.” ”Mislim, jasno je meni da si odlučila uzeti stvari u svoje ruke, i sve je to lijepo, ali nećemo valjda ponovno stvarati ratne rezerve, nije valjda tolika kriza? Što će nam vreća od pedeset kilograma brašna? Tko još kupuje ulje na karton? I što ti znači ovo – krumpir tri kilograma, mrkva dva kilograma…” ”To znači, Vlado, da su restrikcije rađene planski. Ako već moramo štedjeti na hrani, daj barem da pripazimo na prehranu. Odlučila sam srediti dvije muhe jednim udarcem. Ne samo da ćemo manje trošiti na hranu, već ćemo se i zdravije hraniti. Ne računaj da ćeš više moći naručivati pizze u deset navečer, kad se sjetiš. Od sutra živimo zdrav”, rekoh, na što se moj muž snuždio kao da je to značilo da će svakog jutra morati piti bar dvije žlice ribljeg ulja. I to natašte.

Na moru prije Nove godine
Tjedan dana smo izgurali nekako. Beba je umjesto kupovnih dobivala cijeđene sokiće. Mrkvu sam joj nekako i uspijevala uvaliti, ali ciklu – nikako. Vlado se nije pretjerano bunio, ali je odlazio ranije u krevet. Ja? Ja sam proučavala sve moguće forume u potrazi za zdravim receptima i varijacijama na temu – blitva na sto načina i tome slično. Mama je nudila pomoć u obliku posuda s gotovom hranom, što sam ja stoički odbila, iako je Vlado (nula od čovjeka!) bio u stanju kleknuti i moliti za dvije najobičnije punjene paprike. Nakon deset dana podvukla sam crtu i ustanovila da smo planskim restrikcijama uštedjeli točno za jednodnevni polupansion po osobi, i to iznad magistrale. ”Opa”, rekao je Vlado, ”samo nastavi tako. Ovim tempom – eto nas na moru prije Nove godine.” ”Ti baš znaš motivirati čovjek”, pomislila sam. ”Zbog takvog stava – sutra ćeš dobiti pljeskavice od soje.” ”Genetski modificirane ili…?”, upitao je i demonstrativno napustio kuhinju.

Palačinke – gratis!
”Ne mogu više”, priznala sam Gogi petnaesti dana, onako potajno, telefonirajući iz kupaonice. ”Mislila sam da ću moći objaviti rat potrošačkom društvu, reći NE nepotrebnim stvarima, prati kosu šamponom od koprive, raditi piling smjesom od kukuruznog brašna, štedjeti struju, vodu, benzin, sve, ali NE MOGU! Ne mogu i točka. Voljela bih da sam od onih koji su u stanju živjeti s dvije boce vode u hladnjaku, ali nisam. Mučim i sebe i druge, a za čije zdravlje?” ”Dudi, skrati, treba mi telefon”, dobacio je Vlado. ”Lokalna ili međugradska”, upitala sam. ”Lokalna”, odgovorio je i zatvorio se u sobu. ”Halo? Mogu li naručiti pizzu? Odlično. Jednu slavonsku, s više sira i
kulenom… puno kulena i slobodno stavite više maslina…” Srce mi je poskočilo dok sam slušala iz prikrajka. Sila od čovjeka, moj muž! Nisam mogla izdržati, odškrinula sam vrata. ”Vlado, pitaj, ako naručimo dvije, dobivamo li palačinke gratis…?”