U svijetu postoji jedno carstvo…

Moja Marina ima četrdeset godina, od kojih već petnaest živi u Londonu, i to ne kao ilegalac, već punopravni član niže srednje klase. Ima državljanstvo, socijalno, zdravstveno i sve to… Radi kao medicinska sestra u nekom staračkom domu, oplače svaku baku koju ujutro ne zatekne u krevetu, žali za vremenima s početka devedesetih i s nostalgijom se prisjeća Muzičkog tobogana, Branka Kockice i ušećerenih sajmišnih jabuka. Iako priznaje da sve češće sanja na engleskom, odlučna je u namjeri da se jednog dana vrati.

Naše prijateljstvo je počelo još u vrtiću, nastavilo se kroz školu i traje zahvaljujući društvenim mrežama. Preko Fejsa sam bila gotovo pa prisutna na njezinim zarukama, djevojačkoj večeri, vjenčanju, rođenju jednog pa drugog djeteta, inbox mi se svojevremeno punio iscrpnim izvještajima o švrljanjima njezinog muža, Roberta, inače agenta osiguravajućeg društva i stanovite Jessie, bijedne prodavačice iz Carnaby Streeta.

Razvela sam se, napisala je neki dan na Fejsu. I’m divorced, dodala je i za svoje engleske prijatelje. Robert sucks, prokomentirao je jedan od njih. Zatim su uslijedila sviđanja, komentari podrške i svakojaki smajlići. Ona ih je sve lajkala, na rijetke odgovarala, i do pola tri ujutro ‘shareala’ Prljavo kazalište sa YouTubea, bez prijevoda. O.K. sam, napisala je sutradan. I’m O.K., opet prijevod za neupućene.

Odvojila sam je na chat. Jesi li stvarno baš tako O.K., upitala sam. Nisam, rekla je. Prije dva dana se iselio. Kovčege je iznio sam, ostalo sam mu bacila kroz prozor. Sinoć sam popila bocu votke, kasnije nisam mogla zaspati bez upaljenog svjetla, jutros sam javila na posao da ne mogu doći. Tri dana nosim istu trenirku, ne izlazim na ulicu, ne češljam se, ne umivam se, ne jedem…

Kolika je bila ta boca votke, upitala sam. Mala, dva deci, znaš mene, ne podnosim alkohol. Znam. (Maki je jedina osoba na svijetu kojoj se plete jezik nakon bombonijere s likerom od višanja). Nije najgore, rekla sam. Razvela si se u bijelom svijetu. Bilo je, pretpostavljam, vrlo civilizirano.

U roku od tjedan dana sve je bilo gotovo. On je, poput pravog hladnog Britanca, spakirao svoje stvari, poželio ti svu sreću, poljubio djecu i iselio se iz zajedničkog gnijezda. Ti si ostala, tresnula par zajedničkih uokvirenih fotografija o zid, razbila onaj servis za kavu koji ste dobili za svadbu, i po stoti put ponovila da je tako ipak najbolje za oboje.

Zamisli da si se, kojim slučajem, morala razvesti u svojoj zemlji, svom gradu? Prvo, ovdje se neke odluke teže donose i pitanje je bi li se na to odlučila do pedesete. Drugo, razvedenim ženama uopće nije lako. Sporazumni razvodi se rijetko događaju, u dobrim odnosima se ostaje još rjeđe. Ovdje bi morala misliti na mali milijun drugih stvari. Kao, na primjer, kako da budeš sigurna da tvoja, do jučer svekrva a sada najveći neprijatelj, neće bacati svu tvoju poštu koja bude stizala na staru adresu, uključujući i one plave omotnice iz suda.

U Londonu bilo bi dovoljno otvoriti poštanski pretinac, promijeniti lozinke na računalu i jednim klikom blokirati račune u banci. Ovdje bi, opet, morala povući sve moguće veze. U sudu – da tvoj predmet dođe na red prije 2038. U obitelji – da nekako dospiješ do onog kumovog brata od tetke, inače studenta četvrte godine prava, da ti pomogne sročiti zahtjev za pokretanje brakorazvodne parnice. Sve to pro bono, pod uvjetom da odete na kavu kad sve završi.

U banku bi morala bar triput da bi se i osobno uvjerila da se iduća rata za njegov novi Peugeot neće skinuti s tvoje ionako već mizerne plaće. Zatim kod matičara, pa u općinu, sve naoružana Milkama od po tristo grama i konjskim živcima, jer oni tamo nikako ne razumiju da to što i dalje nosiš njegovo prezime boli gotovo podjednako kao da i dalje spavaš s njim u istom krevetu.

Djecu bi viđala s udaljenosti od tristo metara, kroz rešetke ograde školskog dvorišta, jer bi se već potrudio da ti zabrani svaki kontakt. Postupak za skrbništvo trajao bi barem do njihove punoljetnosti, kada bi svakako izjavila da ne žele živjeti ni s jednim od roditelja. Iza leđa bi ti prosipao svakojake bljuvotine, dijeleći najintimnije detalje vašeg života kao besplatan primjerak dnevnih novina.

Prijatelji bi se sve manje javljali, a na poslu ogovarali, jer sad si, eto – raspuštenica. “Moram ići”, rekla je. Mislim da su se djeca probudila. Ljubim te, rekla sam. Čuvaj se. Bit će sve O. K.

Osam je ujutro. U redu sam. U pošti. Izvolite? Htjela bih poslati nešto u inozemstvo. Zemlja? Ta i ta. Grad? London. Što je u pitanju…? Pismo. Što je u pismu? Bombonijera. A u bombonijeri? Ništa.
Samo višnje.