Uvijek čekam neki…

Čini li vam se ponekad da stalno nešto čekate? Nešto ili nekoga… U današnje vrijeme kad svi imamo mobitele, automobile, tramvaje, dobro, nemam svoj osobni tramvaj, nije tata još kupio, računala… U vrijeme, kad nam je svima život, navodno, pojednostavljen, mi stalno nešto čekamo.

Ja sam, npr., sklona čekanju ljudi s kojima imam neki dogovor. Recimo to ovako, ako se s nekim dogovorim da ćemo se naći u 5 sati, ja obično dođem 10 do 5 jer mrzim kasniti. Ne znam zašto, jednostavno ne volim, stvara mi osjećaj tjeskobe sama pomisao da ću zakasniti. Onda prvo čekam do 5, al’ tko mi kriv, sama sam uranila, nitko me nije tjerao da dođem ranije. Kad kucne pet sati, vadim mobitel i gledam imam li propušteni poziv ili poruku. Naravno, ništa od toga nema na mobitelu. Priznajem, malo sam nestrpljiva! Onda do 5.15 lagano već negodujem, ali pokušavam samu sebe smiriti jer sasvim je normalno da netko zakasni 15 minuta. Treba uzeti u obzir promet, ustajanje na lijevu nogu, probavne probleme, iznenadni seks i tako to… U 5.15 opet gledam na mobitel, kad ono stiže poruka: „Sorry, kasnit ću 10 minuta!“ Baš divno, mislim si ja, tek si u 5.15 shvatio/la da ćeš kasniti 10 minuta. Činjenica je da već sad kasniš 15 minuta, znači ni po kojoj zdravoj logici nema nikakve šanse da mi zakasniš 10 minuta!!! Kasnit ćeš mi 25 minuta i to kad bi se sve zvijezde savršeno poklopile i kad bi Mars na idealan način ušao u Venerinu putanju. Tih 10 minuta lagano prolazi, a osobe s kojom se trebam naći niti na vidiku. Sad sam već živčana… Stvarno ne volim čekati, frustrira me to! Još ako je hladno, spremna sam ubiti nekog! A ako je hladno i ja sam gladna, bolje ti je da ni ne dođeš, nikad više! Oko 5.30 zvoni mi mobitel: „Evo me, tu sam, iza ugla, jednu tramvajsku stanicu, stižem za minutu!“ Ja ne znam u kojem paralelnom svemiru živim i zašto ta minuta na mom satu uvijek znači barem još dodatnih 15 minuta, ali bit će da se većinom družim s ljudima koji imaju malo drukčije poimanje vremena od mene same. I tako, dok si rekao keks, prođe ta minutica i već je 5.45 i netko je uspio dovući svoje dupe… Ljuti me to užasno, pokvari mi raspoloženje, a ja ne volim da mi se kvari raspoloženje i ne volim se ljutiti jer ću dobiti bore. Dobit ću bore i prerano ostarjeti zbog čekanja. I ti koja ovo čitaš, a znaš da si zakasnila ili meni ili nekoj drugoj osobi, prestani to raditi, jer ćeš morati financirati plastičnu operaciju nekome, ili barem botox!

I da, tako ja čekam, nekad 10 minuta, nekad pola sata, ovisi kako kad, jednom sam frendicu čekala gotovo sat i pol i to u današnje vrijeme kad svi imamo mobitele. I nije dolazila avionom iz Francuske, živi u Zagrebu isto kao i ja… Bit će da sam otkrila još jedan svoj talent, talent za čekanje, samo se još nisam naučila nositi s njime jer me užasno frustrira…. Jesam li napomenula da me čekanje frustrira?!?! Pokušavala sam svašta, ne doći na vrijeme, namjerno zakasniti, reći drugoj osobi da je dogovor u pola 5, a zapravo je u 5… Ne pomaže. I kad se trudim zakasniti, opet netko zakasni više od mene. E za to očito nemam talenta….

Moja prijateljica vam je opsjednuta s čekanjem onih izvješća na Viberu. Znate ono kad pošaljete poruku na Viber pa prvo čekate da se pojavi onaj „poslano“, onda čekate da se pojavi „isporučeno“, onda ako uskoro nema i onog „viđeno“, onda je to već veliki problem… E a onda ako se pojavi „viđeno“, a nema odgovora, auuuuu… Zašto pak sad ne odgovara? Onda uđete u taj Viber nekoliko puta da vidite je li možda zablokirao pa vam ne šalje izvještaj da vam je došla poruka…

Uglavnom čekate, trošite vrijeme na čekanje… I onda niste usredotočeni na hrpu bitnijih stvari. Čekate, a vrijeme prolazi…

Često puta čekamo da nam se netko javi. Ne mislim isključivo na situacije kada nekome date svoj broj pa čekate da se javi, mislim na prijatelje i poznanike koji se uvijek javljaju za kavu i uvijek je odgode. Znate oni koji vas baš jako žele vidjeti i stalno vam šalju poruke, ali uvijek iskrsne nešto bitnije u zadnji tren. Jer, budimo realni, njihovo vrijeme je puno važnije od vašeg vremena i uopće nije bitno što ste vi već nekoliko puta podredili svoj raspored da bi njih vidjeli. Ništa to nije bitno, jer vi ionako samo doma sjedite u naslonjaču i čekate da se ta osoba javi, pa kad god njoj odgovara, vama je svejedno, vi ionako samo čekate. To vam je jedini posao u životu! Halo, čovječe, ne funkcionira život baš na taj način, poštuj malo i tuđe vrijeme!

Čekaju ljudi i mene, nisam ja nikakva iznimka. Najčešće čekaju da nešto odlučim, ne mogu si pomoći, Vaga sam po horoskopu. Što je najgore, uvijek su to nekakve banalne odluke tipa što pojesti, koji WC papir kupiti i tako to… Znam, iritantno je i frustrira, toliko je iritantno da ponekad frustrira i mene samu! Evo, neki ljudi čekaju i da napišem ovu kolumnu, ne zato što toliko dobro pišem pa jedva čekaju da me pročitaju, nego zato što imam rokove koje baš uvijek i ne poštujem.

Jesam li spomenula da čekam i da dobijem na lotu, ali to mi ne pada toliko teško, jer to su ipak realna očekivanja?!

Svi mi nekog vraga čekamo, a život prolazi! Najgore od svega je kad čekamo savršen trenutak! Savršen trenutak za putovanje, savršen trenutak za skok padobranom, savršen trenutak za seks, savršen trenutak da se pokrenemo… A savršen trenutak vam je, drage moje, kao onaj brzi vic, već je prošao. Ili kao onaj spori vic, još nije došao, a ni neće. Kako god okrenete, savršen trenutak je vic i zato ga prestanite iščekivati!

Pazite ljudovi moji koga čekate i koliko ga čekate. Kažu pametni ovako: „Najveći poklon što nekome možeš pokloniti je svoje vrijeme, jer kad nekome pokloniš vrijeme, poklanjaš mu jedan dio svog života koji se nikada više vratiti neće!“ I sve je to u redu ako si nekome uistinu poklonio svoje vrijeme, ali ako si ga bacio u vjetar čekajući, onda je vrijeme da se zapitaš!

Ali, s druge strane, postoje ljudi koje vrijedi čekati, koliko god frustrirajuće bilo! Na vama je da odlučite koji su to!

Pusa