Vedra strana života

“Za Jacka Londona govori se da su njegove najbolje pripovijetke one u kojima piše o svom životu. Ja bih ovdje tu konstataciju malo parafrazirao jer se u svim ovim zapisima ne radi o jednoj osobi, njezinom životu, nego je ta osoba samo jedan dio – većinom pasivni promatrač ovdje iznesenih pripovijedaka i događaja. Sve ove priče i satire zapravo su male psihološke studije o malim ljudima i malim stvarima koji svi iz različitih razloga dolaze u sukob sa okolinom, društvenim običajima, moralom ili, pak, uobičajenim građanskim normama, što sam kao pasivni promatrač zapisivao u svoju bilježnicu koja nosi naznaku”Vedra strana života.“
Nikica Slavić

“U svim mogućim događajima u životu svakog od nas Nikica je filozofijom prihvaćanja nalazio rješenja koja su davala snagu za život. Ostao je u pamćenju mnogih, a njegovo prihvaćanje ljudi različitog karaktera, poštivanje stavova i mišljenja svakog čovjeka izraženo je u brojnim zapisima, pa i humoreskama koje se prezentiraju u ovoj knjizi. Nikičinim šalama i našem smijehu nije bilo kraja.“
Tereza Slavić

Nikica Slavić rođen je u Kninu 26. studenoga 1914. godine u bogatoj trgovačkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Kninu i Šibeniku, zatim nastavio Trgovačku akademiju u Novom Sadu i studij u Zagrebu – prvi stupanjekonomskih znanosti prekinut Drugim svjetskim ratom.
Kao srednjoškolac upisao se u društvo Skauta 1. srpnja 1929. godine i privukao mnoge školarce na prostoru Knina i okolice. Organizirao je izlete na Dinaru, Velebit i druga područja prirode. Veoma pozitivno djelovao je na mlade slijedeći načela skautizma s naglaskom na ljubav prema svakom
čovjeku bez obzira na to koje je vjere i nacije, ljubavi prema prirodi uočavajući njene beskrajne ljepote i vrijednosti, koje treba čuvati i njegovati. I na kraju, tu je ljubav prema nauci – jer znanost može donijeti napredak i sreću čovječanstvu.

Prije Drugoga svjetskog rata u Kninu je osnovao Narodno sveučilište u svrhu prosvjećivanja naroda. Organizirao je stručna predavanja i priključio se grupi Napredna omladina. Kao student, prije Drugoga svjetskog rata u Zagrebu se sastajao sa studentima i profesorima na poznatoj adresi Tkalčićeva 4 gdje su se vodile filozofske rasprave suprotnih strana, tj. lijevih i desnih. Godine 1941. pristupio je s prvom grupom antifašističkom pokretu kao borac bez puške, naime nikada nije htio nositi oružje. Uz mnoge ratne opasnosti ostao je živ i zdrav. Odmah nakon oslobođenja 1945. zaposlio se u Ministarstvu prosvjete i postao zamjenik ministra te načelnik izdavačkog odjela za književnost i film. Napisao je mnoge referate dajući smjernice kako prosvijetliti narod u svim pa i najzaostalijim krajevima zemlje.

Za vrijeme rada u Ministarstvu predlagao je da državom, tvornicama, poduzećima i društvenim ustanovama trebaju upravljati školovani ljudi i znanstvenici. To nije išlo u prilog vladajućoj eliti. Osim toga nije htio koristiti diplomatski magazine tvrdeći da treba dati potrebnijim radnicima i
seljacima.

Odbio je primiti Spomenicu. Sve navedeno dovelo je Nikicu Slavića bez suđenja na Goli otok, to jest u progonstvo dugo pune četiri godine. O tome govore njegovi zapisi iz gore navedenih knjiga. U logoru je bio mučen kao i mnogi nevini, jedva je ostao živ, a kao vrlo iscrpljenog i klonulog gotovo
pred egzitusom, logorski liječnik ga pod stražom upućuje u kažnjeničku bolnicu Dr. Josip Kajfeš gdje ga liječnici uz mnogo truda vraćaju životu. U tom vremenu u bolnici ga posjećuje član UDBE Hrvatske, potresen izgledom Nikice Slavića, sutradan stiže nalog da se N. S. pušta na slobodu.

Nakon što je oslobođen i vraćen životu, pune četiri godine nije mogao dobiti zaposlenje jer je UDBA Hrvatske tvrdila “da ga narod ne želi”.
Tek 1957. Društvo književnika Hrvatske zatražilo je od Beograda da se Nikici Slaviću omogući raditi kao novinar i publicist. Ta je molba bila pozitivno riješena te je kao novinar koji je pokrivao Hrvatsku i Sloveniju počeo raditi za agencije Jugopres, Pres servis i Privredni pregled. Svojim je radom stekao veliko povjerenje, mnogo je pisao i za dnevne novine i razne agencijske biltene. Posebno je vrijedna edicija u obliku velike knjige pod naslovom – 15 godina privrede i turizma Jugoslavije – tiskane za Maršalat kao reprezentativni poklon prilikom posjeta stranih vlada. Knjiga je u vitrini spomen-sobe u muzeju na Kninskoj tvrđavi.

Iz zdravstvenih je razloga 1967. odbio ponudu za dopisničko mjesto u Berlinu. Mirovina je Nikici omogućila da može pisati i čitati, a tome nije bilo kraja. Unatoč drami koju je proživio, zadržao je vedrinu duha pišući povremeno šaljive članke koji su predstavljeni u ovoj knjizi. Ostavio je niz zapisa koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zadru. Nikica Slavić preminuo je 31. prosinca 2001., na onaj isti dan kada su ga golog stavili u hladno more da vadi pijesak rukama. Na nadgrobnoj ploči obiteljske grobnice u Kninu gdje je Nikica pokopan, Ludwig Bauer sastavio je sljedeći natpis:
Nikica – htio si promijeniti svijet svoje uzvišene ideale za dobro i dostojanstvo svakog čovjeka ostavio si kao zavjet svima koji su te znali. “Na groblju će cvasti cvijeće za daleko neko pokoljenje.”