Veze na daljinu

Jeste li jedni od onih koji vjeruju da takve veze mogu uspjeti, ili su od samoga početka osuđene na propast?

“Ubije” li ih na kraju upravo ono što ih je činilo toliko jakim? Presudi li udaljenost, koja je svako viđanje činila toliko izazovnim, toliko romantičnim, toliko nabijenim emocijama i seksualnim željama, zapravo na kraju te “ubije” vezu na daljinu? Kada je dosta daljine? Kada je potrebno presjeći i reći: “OK, sad je vrijeme da budemo jedno uz drugo i vidimo kako će to funkcionirati!?!”

Često možete čuti ljude kako govore: “Ma nisam ja za to, veza na daljinu – to je preteško, zašto si komplicirati život, zašto jednostavno ne naći nekoga u istome gradu, nekoga s kim će biti jednako lijepo, a život puno jednostavniji?”

A pitam ja vas, što znači jednako lijepo? Što znači “naći” partnera? Znači li to napraviti popis osobina koje tražiš i onda ideš okolo po svom gradu i tražiš osobu koja ispunjava te kriterije?

Ne znam kako vi, ali ja ne vjerujem u to! Ja sam više jedna od onih koji vjeruju u to da se nađete bez da se tražite. Možda sam neki ludi romantik, možda sam sanjar, ali vjerujem da, kad prepoznaš nekog tko te gleda s istim sjajem u očima kao i ti njega, ne odustaješ zato što vas dijele kilometri, onda ne razmišljaš o lakšem načinu, onda ne razmišljaš o nekoj osobi koja živi u tvom gradu jer bi život tako bio puno jednostavniji… Onda se jednostavno prepustiš pa neka bude što bude. I ne samo da se prepustiš, onda se i trudiš, trudiš se i stotinama puta više od onih koji žive u istom gradu i imaju osobu do koje im je stalo nadohvat ruke. A znaš zašto se toliko trudiš? Zato što nemaš luksuz vidjeti osobu koju voliš svaki dan, nemaš privilegiju zaspati uz nju svaku večer, ne možeš je zagrliti kad god ti padne na pamet, ne možeš je poljubiti u trenucima kad je to jedino o čemu razmišljaš, ne možeš se nakon dugog odvratnog iscrpljujućeg dana izgubiti u sigurnim rukama za koje znaš da te štite od svih i svega… Ti to ne možeš, ne možeš se ni pošteno posvađati kad se vidite, jer vam je svaki trenutak dragocjen i ne želite ga gubiti na svađe, ne možeš niti pričati o svim svojim problemima, jer kako da sad pričaš o problemima, kad si nakon dva tjedna napokon pokraj osobe koju toliko dugo nisi imao uz sebe, ti nemaš taj luksuz i zato se trudiš više od drugih! Sve one male stvari, koje zapravo život znače, a koje ostali ljudi uzimaju zdravo za gotovo, tebi postanu luksuz i privilegija.

Znate što je ironično? To što se od samog početka trudiš više od drugih, a šanse za uspjeh su ti manje… Nikako si to ne želiš priznati, ali to je činjenica koju nitko ne može osporiti… Ali ni to te ne zanima i to prihvaćaš, jer prepoznao si tog nekog i nemaš ga namjeru pustiti samo zato što bi ti život na taj način bio jednostavniji. Jednostavno se nadaš da će sve doći na svoje i da će sve ono što je tebi bilo luksuz i privilegija napokon postati dio tvoje svakodnevnice. Da, nadaš se… jer, kako kaže Ivo Andrić: “Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo!”

I tako se ti nadaš, često puta bi od muke i nemoći najradije odustao, često puta ti se čini da su oni koji pričaju o tom “jednostavnijem” životu u pravu, često puta pitaš samog sebe: “Koga vraga ja to uopće radim, kuda ovo vodi?” Često puta uloviš samu sebe kako plačeš jer grliš prazan jastuk, a često puta sanjaš i nacrte za teleporter koji bi riješio sve tvoje probleme. Ne brinite se, radim na tome! 😉

A onda, ne često puta, nego uvijek kad imaš priliku provesti vrijeme s osobom koju voliš, jednostavno zaboraviš na sve to! Sve sumnje, svi strahovi, svaka pomisao na odustajanje pada u vodu! Sve to jednostavno nestane, a tebi je sve ponovno kristalno jasno. Znaš da se isplati boriti! Kako znaš? Jednostavno znaš! Nije to neka mudrost, jednostavno osjetiš! I ne samo srcem, kao ludi sanjar i romantik, osjetiš to toliko jako da ni mozak ne može proturječiti. Osjetiš sreću, osjetiš da je sve baš onako kako treba biti…

Pošalje mi jučer jedna moja draga prijateljica poruku: “Hej, gledam “Sex and the city” i sad sam totalno polucmoljava, al’ jedan citat me podsjetio na tebe: Some people are settling down, some people are settling and some people refuse to settle for anything less than butterflies. I to mi se čini baš onako kako treba!” Ona vam je jedna mlada, lijepa, uspješna, pragmatična žena koja je rijetko kada polucmoljava, kako to lijepo kaže, još rjeđe gleda “Seks i grad”, a iskreno, nisam znala vjeruje li uopće u leptiriće. Pa ako ona kaže da je to baš onako kako treba, onda vam i ja kažem: “Ne pristajem na manje od leptirića, ma gdje god oni bili! A vi???”

I znate što, ako se nakon godinu, dvije, pet, veza na daljinu ipak prekine, bez da ste došli do onog tako željenog cilja – zajedničkog života, nije ni to tako strašno. Ništa danas nema jamstvo, ni veze u istome gradu, ni brakovi, ništa… I možda niste došli do onoga što ste željeli i možda mislite da ste gubili vrijeme, ali niste! Dobili ste neopisive trenutke sreće koje vam nitko ne može oduzeti, naučili jako puno toga o sebi te pomaknuli malo i vlastite granice.

Leptirići čuda rade, čine vas boljom osobom i zato nikad nemojte prestati vjerovati u njih, i nikako, ali nikako, nemojte bježati od njih ili ih pokušati zatomiti!