Vrati me na default

Foto: Mladen Sekulić

Trebam početi meditirati, ili se baviti nekom vrstom joge, tako nečim, ali svaki put kad pokušam – ne ide. Ne mogu ostati ozbiljna ni minutu, a ni šutnja mi nije jača strana. A potrebno mi je, osjećam da je. Možda ne baš meditacija, ali ono kad čovjek zastane i opusti se – da, definitivno.

Voljela bih moći biti smirena. Da me ništa ne potresa. Ni previsok račun za mobitel jer se glupi pametni telefon sâm konektirao u roamingu, ni guma koja pukne usred ničega, ni bankomat koji ne uspijevam uvjeriti da na mom računu ipak ima novaca i da nisam baš sve spiskala, a on mi na sve to još i proguta karticu.

Teško mi je prihvatiti neke stvari. U kriznim situacijama reći – to je to i ja sam O. K. Teško mi je ne biti pod stresom. Baš teško. Stoji me živaca. Tijekom prosječnog dana potrošim suviše energije na gluposti. Svaki put kažem sebi: ’’Smiri se, Duda, nije vrijedno. Ništa nije vrijedno tvoga zdravlja. Ne radi od komarca – magarca. Sjedni, udahni, izbroji do deset, pedeset, tristodevedeset – samo se nemoj živcirati. ’’

Zemlja zove Dudu, Duda, javi se – rekao je i mahnuo rukom ispred mog lica. Molim…? Ništa ne moli. Što se događa s tobom? Ljutita si cijeli dan, primijetio je moj muž. Stvarno? Otkud ti to? Nemam pojma, ali vidim da si stalno u nekom lošem raspoloženju. Žao mi je što se ne možeš vidjeti dok spavaš – i tad si smrknuta. Kako da ne budem? – pomislila sam. Po cijeli dan samo problemi. Softver mi se pokvario. Memorija slabi. Baterija ne drži. A ja bih se vratila na tvorničke postavke.

I baš kad pomislim da je sve O. K.– nešto se dogodi, čisto da me pomakne iz kolosijeka, da mi dokaže da nisam toliko zen. A što je najgore – sve same gluposti. Te, nemoj ovo, nemoj ono..! Pusti mamu da priča… Koja priznanica…? Nisam. Zaboravila sam. Tako. Lijepo. Zaboravila sam. Što ti misliš, da ja po cijele dane samo sjedim i mislim o tvojoj kabelskoj…? Isključili su, pa što…? I neka su. Stvarno mi je žao što nećeš gledati utakmice… O, nemaš pojma… Da… Sljedeći put ti vodi brigu… Točno, nisam sposobna. Budi ti sposobniji…

Ona gnjavatorica mi se opet uvalila sinoć do deset. I nikako da ode. Ništa nisam stigla napraviti a sto me stvari čekalo. Trebala sam je u startu otkantati. Ali ne, mislila sam – O. K. je, želi se samo malo družiti. Neće mi kruna pasti s glave ako popijemo kavu. I eto mi sad kave – ne jedne, nego stotinu. I kad mi se hoće i kad mi se neće. Otići ću na pusti otok. Ponijet ću dva mesna nareska, baterijsku svjetiljku, radio i bocu vode. Ništa mi više ne treba. Knjiga neka, eventualno – mozak da odmorim. Pa ako me nađu – našli su me. Ako ne – nikom ništa.

Život može biti sjajan – kaže mi Goga. Sjajan? Kome? Kada? Svima nama, uvijek i svuda. Samo treba željeti. Treba osjećati. Prepoznati te male znakove. Svuda su oko nas. Stani i uberi. Kada si posljednji put napisala nešto dobro? Pisala si pjesme u gimnaziji. I to ne bilo kakve, pisala si ozbiljnu poeziju, sjećaš se? Nekad si pokraj kreveta držala papir i olovku, ako ti usred noći naiđe inspiracija. Što držiš sad? Čašu vode i sodu bikarbonu. Pisala si, ženo. Jako sam ti zavidjela zbog toga, trebalo je sve to smisliti – a ja glupa k’o noć, ni razglednicu znam napisati. Kamo se zametnuo taj dar…? Zašto si pustila da ode..?

Zašto si prestala mijesiti kolače? Patim za tvojom pitom od jabuka. Sjećaš se – jabuke, rastopljeni maslac, pa malo muškatnog oraščića, cimet, vanilija… Mmmm… A tek tvoj umak bolognese…? Kada je kupovni postao bolji…? I tko te uvjerio da je bolji…? Ne dozvoli si postati negativna. Ti nisi negativna. Nisi.

Pola tri. Ležim budna. Jedna od onih noći. Nisam negativna, pomislim. Težak igrač, da. Naporna, da. Dosadna – O. K., pomalo. Ali nisam negativna. I mogu još. Što…? Ne znam. Al’ znam da mogu. Biti svoja, za početak. Ja. Opet ja. Vlado, drmam ga. Probudi se, Vlado. Dodaj mi… Što, vodu…? Maramicu…? Neeee, blento. Papir i olovku.