Zašto nas slušanje glazbe uživo čini toliko sretnima?
Digitalno doba omogućilo nam je slušanje streaming servisa u bilo kojem trenutku i uživanje u virtualnim koncertima iz udobnosti doma, ali, ipak, č...
U mozgu se nalazi na stotine bilijuna neurona. Svaki od njih ima od tisuću do deset tisuća veza s drugim neuronima. Vilayanur Ramachandran, jedan od vodećih neuroznanstvenika, navodi u jednom od svojih govora kako je broj kombinacija svih mogućih aktivnosti između neurona veći od broja elementarnih čestica koje se nalaze u svemiru. Važno je razumjeti da životna iskustva mijenjaju broj veza među neuronima, te da, ako se izlažemo novim doživljajima, stvaramo nove neuronske veze.
Temeljni aspekt našeg postojanja jest upravo povezanost, naravno, na više razina, ne isključivo biološki. Kvaliteta povezanosti određuje i kako i koliko ćemo se u odrasloj dobi osjećati povezanima sa samim sobom te kako i koliko ćemo se moći povezivati s partnerom i drugim osobama.
To se stječe u djetinjstvu, no nije konačno, može se mijenjati, a najučinkovitiji način mijenjanja jest putem psihoterapije, odnosno, procesa u kojem se na nov način povezujemo s izoliranim i odbačenim dijelovima sebe kako bi se lakše i uspješnije mogli povezivati s drugima te tako dobiti više snage za kreiranje života kakvog želimo.
Osjećaj povezanosti je nešto što nam u životu može biti odlična vodilja. To ne znači da bismo se trebali povezivati sa svima. Upravo suprotno, kako biste povećali ili zadržali svoj osjećaj povezanosti s drugima i samim sobom, nužno je moći se obraniti i zaštititi od onih koji nam taj osjećaj narušavaju.
Taj osjećaj ima svoju dubinu. Produbljuju ga zajednička iskustva, no i više od toga, produbljuje ga upravo stupanj izloženosti u odnosu. Ako se povezujemo onda kada smo ranjivi, izgubljeni i nesigurni, kada ne znamo kuda i na koji način dalje, to najviše znači. To gradi osjećaj sigurnosti u odnosu i u nošenju s vlastitim slabostima, što nas čini sigurnijima i u drugim odnosima.
Skrivanje ranjivosti, slabosti i nesigurnosti čini se logičnim iako osiromašuje odnose. Strah od povrjeđivanja ili izostanka postojanja empatije svi mogu razumjeti, no, mnogi od njih ne mogu se povezati niti u radosti, ni u ljubavi. Razlozi mogu biti vrlo različiti. Kada se radi o radosti, događa se da odmah nakon radosti uslijedi strah kako će se dogoditi nešto loše. Taj je strah najčešće odjek iskustava iz djetinjstva, u kojem je radost bila isprekidana lošim događajima.