Zašto nestaju naša najranija sjećanja na djetinjstvo?

Postoji puno razloga zbog kojih zaboravljamo, ali suština je u tome da nove uspomene potiskuju stare. Ipak, pravi je misterij zbog čega nemamo nijedno sjećanje na prve dvije godine života kada je poznato da je naš mozak tada bio u stanju primiti veću količinu informacija nego ikad u životu.

Carol Peterson, profesorica psihologije s Memorial sveučilišta u Newfoundlandu, koja je najveći dio svoje karijere posvetila ispitivanju dječjeg pamćenja, smatra potpuno pogrešnim uvriježeno mišljenje da djeca do tri i pol godine nisu u stanju stvarati uspomene.

– Djeca imaju vrlo razvijen sustav pamćenja. Ako razgovarate s njima, oni će se prisjetiti i pojedinih stvari koje su vezane za period kada su imali 20 mjeseci. Ipak, od četvrte do sedme godine života ova sjećanja blijede ako ih za te događaje ne vežu jake emocije ili ako ih ne povežu u svoj sustav bitnih sjećanja, objašnjava ovaj fenomen Peterson.

S druge strane, druga skupina istraživača tvrdi da srž problema leži u različitim vrstama inteligencije kojima dijete pristupa stvarnosti. Do druge godine beba funkcionira po načelu poznatih situacija, te tako već sa šest mjeseci jasno prepoznaje lica kojima je često okružena i pokazuje određene uzročno-posljednične reakcije na svijet oko sebe. Kasnije, tijekom razvoja, prevladava semantičko pamćenje i u naš sustav pamćenja uključujemo nazive za stvari koje nas okružuju.

Zbog toga, na primjer, možemo se sjetiti do detalja nekog značajnog događaja iz perioda kada smo imali tri i po godine, jer i danas koristimo isti sustav imenovanja stvari koje su sastavni dio te uspomene. I tada nam je mama bila mama, tata je bio tata, vozić je bio vozić, itd. Ne možemo isto reći za mozak djeteta mlađeg uzrasta jer je ono koristilo potpuno drukčije izraze od standardiziranih ili, još ranije prije izgovorenih prvih riječi, nije uopće artikuliralo svoju percepciju.

Česta je pojava i tzv. lažnih sjećanja, ali lažna sjećanja vežu se za nešto stariji uzrast. Osim što djeca vole izmaštati određene stvari, događa se i to da ponekad imaju potrebu popuniti sve one praznine u sjećanju pa, jednostavno, docrtaju ono što im nedostaje. U ovu kategoriju djelomično spadaju i naknadna sjećanja koja su stvorena nakon prvog susreta sa starim fotografijama. Ako kao petogodišnjaci vidimo sebe na nekoj ranijoj fotografiji, to ćemo jednostavno ubaciti u svoj sustav uspomena, pa ćemo ubrzo izgubiti iz vida da se ne sjećamo tog događaja već same fotografije.

Upravo iz svih navedenih razloga gubimo svoja najranija sjećanja, a to su i uzroci zbog kojih osjetimo neodoljivu privlačnost prema potpuno nepoznatim stvarima ili mjestima koja su bila dio našeg svijeta prije nego što smo razvili semantičko pamćenje.

Izvor: Life Content
Foto: Guliver/Thinkstock