Moramo li uistinu starjeti ili je starenje “izlječivo”?

Nova znanstvena istraživanja sve više naginju prema ideji da starenje nije neizbježno. Istražujemo moramo li uistinu starjeti i svjedočiti boljkama koje idu s godinama.

“Dobro izgledaš za svoje godine”, rekao mi je nedavno jedan kolega u 30-ima, nešto mlađi od mene. Iako sam to tada shvatila kao kompliment, počela sam se pitati kako bi trebali izgledati ljudi u “mojim godinama”, u tim 40-ima, ili oni stariji, u 50-ima, 60-ima? Možemo li u današnje vrijeme na prvi pogled ocijeniti koliko netko ima godina i zašto nam je to uopće važno? Zašto su godine često veliki uteg koji nosimo oko vrata (ili na svojim leđima)? I možemo li svi mi zapravo biti “mlađi” od tih godina koje često i skrivamo, pa u 80-ima igrati tenis i aktivno se baviti sportom?

“Slušaj”, rekao mi je, “veliš da ne čuješ dobro i da te bole leđa. Tijelo te nikad neće prestati podsjećati na tvoju boležljivu egzistenciju. Bi li želio poduzeti nešto s tim?” “Zar ova stara, polumrtva lešina?”, upitao sam. “Naravno.” “A što to?” “Kako bi bilo da ga prodaš i nabaviš nešto novo?”

Stari život u mladom tijelu

Tako započinje roman Tijelo autora Hanifa Kureishija u kojem glavni lik (pisac u srednjim 60-ima) svoje “staro” i umorno tijelo zamijeni mlađim modelom. Svoj “stari” mozak na šest mjeseci preselio je u tijelo muškarca u 20-ima. I dobro se zabavio – ili možda nije? Što mu se sve dogodilo u njegovom novom životu s mladim tijelom, to vam nećemo otkriti (ako pročitate priču, saznat ćete i sami), no čini nam se da ova ideja nije pala samo i jedino Kureishiju na pamet. Biti zauvijek mlad, zdrav, u naponu snage, voditi aktivan život, želja je mnogih. No reći ćete sigurno kako zapravo starimo od trenutka kad smo rođeni. Stare naše stanice, dolazi do propadanja tkiva i organa, slabljenja fizioloških funkcija. I starimo svi. Starenje je zajedničko svim ljudima bez obzira na to gdje živjeli, čime se bavili, koliko novaca imali. Ili možda nije?

Ako ćemo pitati priznatog i nagrađivanog znanstvenika dr. sc. Davida A. Sinclaira, profesora genetike na Medicinskom fakultetu na Sveučilištu Harvard i autora knjige Životni vijek – Zašto starimo, a ne moramo (Školska knjiga), nema biološkog zakona koji kaže da moramo starjeti, pogotovo ne ovako kako danas starimo.

Starenje je izlječivo

“Starenje jest bolest, ali je ta bolest izlječiva”, piše autor u svojoj knjizi. Urednica Sonja Miličević Vukelić vodi nas kroz po mnogima revolucionarnoj knjizi i objašnjava kako, kroz prikaze studije i anketa posljednjih nekoliko desetljeća, Sinclair navodi na to da i obični ljudi i ljudi iz medicinskih praksi starenje doživljavaju kao nešto neizbježno i dijelom prirodnog procesa. “Kad se u medicinsku dokumentaciju upiše “prirodna smrt”, uglavnom se misli na smrt do koje je došlo starenjem organizma i propadanjem organa, a kao glavni uzrok navodi se neka “staračka bolest”. Međutim, Sinclair nam na to kaže da je samo starenje zapravo bolest. Drugim riječima, znanstvenici u Sinclairovim laboratorijima i izvan njih otkrili su gene koji utječu na simptome starenja, no nisu pronašli nijedan gen koji uzrokuje starenje. Sinclair zaključuje da niti neće, zato što se “naši geni nisu razvili zato da bi uzrokovali starenje”, naglašava.

Promjenom našeg shvaćanja, pa tako i prihvaćanja procesa starenja, kako smatra Sinclair, možemo produljiti kvalitetu života, te tako i s 90 i 100 godina biti zdraviji i živjeti kvalitetnije, pa i aktivno se baviti sportom. “Sinclair navodi brojne studije koje potvrđuju da možemo to dostići, no ne samo zahvaljujući napretku u medicini i boljoj informiranosti na globalnoj razini nego se moramo malo vratiti i u ona razdoblja povijesti gdje su drevni narodi znali kako, što i koliko jesti, kad se i koliko odmarati i slično te čemu se i u kojoj mjeri izlagati. Spaja napredna saznanja svjetskih znanstvenika s onime što je već davno otkriveno i prokušano te je rezultiralo dobrom dugovječnošću – dakle, zdravom i aktivnom.”

Izlaganje pametnom stresu

Kako aktivirati gen dugovječnosti? Njegov je odgovor u izlaganju stresu, ali ne bilo kakvom, već pametnom stresu. “Sinclair je, recimo, spomenuo post – rekao je da kad bi morao ponuditi samo jedan savjet, jedan siguran način duljeg održanja zdravlja ili već sada mogućeg produljenja kvalitetnog života, onda bi on glasio: jedite manje! Ne misli na skapavanje od gladi. To nisu putovi prema duljem, a kamoli boljem životu. Ali postiti – dopustiti da nam tijela češće budu u stanju željnog očekivanja, određenog stresa, a ne se prepustiti povlaštenom svijetu obilja – neupitno je dobro, kako za zdravlje tako i za dugovječnost”, naglašava Miličević Vukelić. U tom kontekstu pametnog stresa spomenut će i vježbanje, “pošteno oznojavanje”, vježbanje zbog produljenja naših telomera, koje su jako važne za dugovječnost. Treći stres koji spominje jest kontrolirano izlaganje hladnoći zbog poticanja djelovanja gena na stvaranje tzv. smeđeg masnog potkožnog tkiva.

Zečji ručak ili lavlja večera?

Još jedan i važan put prema dugovječnosti Sinclair vidi u redukciji aminokiselina, organskih spojeva koji služe kao gradivni blokovi za sve proteine u ljudskom tijelu. A to znači ponajprije mesa, koje sadrži svih devet ključnih aminokiselina, i kako piše, “to je jednostavan izvor energije, ali ima i svoju cijenu.” Velik broj istraživanja pokazuje kako prehrana s visokim udjelom hrane životinjskog podrijetla povećava rizik od karcinoma i srčanožilnih bolesti. “To ipak ne znači da će vas malo crvenog mesa ubiti. Ali ako vam je stalo do dugog i zdravog života, vaš bi jelovnik ipak trebao biti više nalik na zečji ručak negoli na lavlju večeru”, objašnjava. Zato je potrebno smanjiti unos ove vrste hrane, posebno ako se ista ne koristi za oporavak od fizičkog stresa ili slično.

Starenje i razvoj znanosti

Objašnjava i kako postoji devet glavnih čimbenika starenja, a usporavanje starenja i povećanje kvalitete života ovisi o našoj mogućnosti da utječemo na barem jedan od njih. Među devet obilježja starenja su i promjene u epigenomu, koji kontrolira koji se geni uključuju i isključuju. “Sinclair upozorava da svaki put kada dođe do situacije da je potrebna radikalna prilagodba epigenoma – recimo nakon oštećenja DNK-a uslijed utjecaja sunčevih ili rendgenskih zraka – i te radikalne promjene se ponavljaju, stanični se identitet mijenja. Tako se, primjerice, stanica kože počinje ponašati drukčije i nije više u stanju obavljati ono što stanica kože mora činiti: stvarati dlake i kosu, održavati kožu gipkom i zacjeljivati je kad je oštećena. Dakle, gubitkom identiteta stanice polako se stvaraju senescentne stanice ili tzv. “zombi” stanice. Zahvaljujući praiskonskom krugu preživljavanja koji smo naslijedili od naših predaka, ljudske stanice postupno gube identitet sa i bez ovih radikalnijih prilagodbi i prestaju se dijeliti pa u nekim slučajevima ostaju desetljećima u našim tkivima. “Zombi” stanice su opasne jer luče tvari koje ubrzavaju degenerativne bolesti, tumore i upalu, a pobuđuju i pretvaranje drugih stanica, zdravih stanica, u “zombi” stanice”, objašnjava. Kako bi se takvi problemi mogli riješiti, razvijaju se lijekovi tzv. senolitici, što je samo jedan od primjera kako napredak medicine, razvoj novih tehnologija, pa i naša bolja informiranost može dovesti do društva u kojem se više nećemo trebati miriti s onim što nam se čini neizbježnim.

Kad govori o mogućnostima tehnologije na putu prema dugovječnosti, tj. razvoju medicine, spomenut će i lijek metformin, koji se najčešće koristi u liječenju dijabetesa. Mnogi ga nazivaju “aspirinom 21. stoljeća”, a Sinclair navodi i različite studije koje su zaključile kako smanjuje vjerojatnost demencije, kardiovaskularnih bolesti, karcinoma, slabosti i depresije. Iako utječe na mnoge bolesti, potrebno je niz istraživanja djelovanja metformina na odgađanje ili sprječavanje mnogih bolesti povezanih sa starenjem.

Subjektivan osjećaj starosti

Piše i kako je slabije zdravlje često subjektivan osjećaj. Mnogi se vode očekivanjima koja su karakteristična za određenu dob, pa tako i očekujemo (jer se to događa mnogima oko nas) da nam u 50-ima sijedi ili opada kosa, da nas bole leđa, da se borimo s nekim bolestima. “Kad pristupamo životu s očekivanjem bolesti i gubitka snage organizma, često se ponašamo upravo na taj način.” Utoliko je starenje subjektivan osjećaj. No Sinclair navodi i ozbiljna stanja na razini DNK-a i stanica tijela, a koja su se možda i mogla izbjeći boljom spoznajom o funkcioniranju našeg tjelesnog mehanizma na staničnoj osnovi”, naglašava Miličević Vukelić.

Zato je knjiga Životni vijek – Zašto starimo, a ne moramo (Školska knjiga) za sve one koji žele promijeniti način na koji razmišljaju o starosti, pa to znanje i primijeniti. A možda ćete i nakon toga dobiti kompliment “Dobro izgledaš”, bez onog dodatka “za svoje godine”.

Foto: PeopleImages, Jacob Wackerhausen, nerudol, JackF sve iStock/Getty Images Plus