Zbog odličnog učenja i primjerenog vladanja…

Foto: Mladen Sekulić

Strašno, rekla je Nina. Što je strašno, upitala sam. Strašno je to što je ostavila onakav posao da bi bila kod kuće i čuvala dijete. Ne znam što je tu strašno, rekla sam. Kako… kako što je strašno – zamalo se zagrcnula moja Djevojka Od Karijere. Znaš li ti da je ona imala plaću od tisuću eura…? Službeni auto? Bonuse od millijun, trilijun, zillijun…? Dobro, i…? Kako možeš reći ‘’Dobro, i…’’?! Zbog takvih kao ti – rekla je i uprla svoj tanašni prstić u mene – zbog vas koje se dobrovoljno odričete svih beneficija da bi bile doma i mijenjale pelene, nije ni čudo što i dalje živimo u svijetu muškaraca. Zbog takvih kao ti, pomislila sam, pravo je čudo da uopće još živimo. Uostalom, draga moja, ako su se žene okrenule jedna protiv druge – to je kraj, i ovaj svijet muškaraca potrajat će još duuuugo…

O. K., u usporedbi s mojom bakom, ili čak mojom majkom – ja sam nikakva majka. Nemam ni blizu onoliko vremena za svoje dijete koliko su ga imale one, svaka u svoje vrijeme. Moja mama me vodila u školu i dolazila po mene u tri. Moja mama je znala obje moje učiteljice. I onu ‘’redovnu’’ i onu iz boravka. Ja ne znam. Trudim se koliko mogu, ali, ruku na srce – to nije to.

Moje dijete ne uživa poput djece čije su majke stalno kod kuće. Događa se to da moje dijete jede kuhano svih sedam dana u tjednu samo zahvaljujući dnevnom boravku u školi i ručku na koji je pretplaćeno. I to ne zato što ja ne znam ili neću, već jednostavno ne stižem. Radim od šest do šest. Dolazim kući mrtva umorna. Nije mi ni do čega i ne sjećam se kada sam posljednji put pojela nešto ‘na žlicu’.

Od svih mogućih kombinacija – ja sam ona najgora. S jedne strane – nisam žena od karijere, jer radim jedan sasvim prosječan posao za koji primam prosječnu plaću, ne briljiram u struci, i teško da ću ikada više uopće napredovati. Na hijerarhijskoj ljestvici ‘šišaju’ me i po petnaeset godina mlađe.

S druge strane – nisam se dokazala ni kao majka, jer sam rodila samo jedno, a i to jedno teško uspijevam odgajati. Jesam li rekla ‘’odgajati’’…? Sori, ja svoje dijete ne odgajam. Točno je, ja svoje dijete kupam, presvlačim, hranim, odvodim u školu, radim sve one neophodne ‘’tehničke’’ stvari – ali odgoj je nešto drugo. Odgajani smo kada nam pričaju priče za laku noć, pletu pletenice i nedjeljom nas vode na kremšnitu i sladoled. Dakle, i tu mi piši nedovoljan, jedan. O. K., možda dvojku za trud.

E pa, vidiš draga moja, zbog te mršave dvojčice – zavidim tim mamama koje se usude ostati kod kuće. Jer dok ja svoje dijete čuvam, one svoju djecu odgajaju. Čuvati ga može bilo tko za 200 kuna po satu, a odgajati samo i jedino majka. Majka, helou. Možeš mi reći kako su takve majke dosadne, kako hodaju kose vječno svezane u rep, kako s vremenom postanu zaokupljene djecom, kako se užive u svoju ulogu, izgube vlastiti identitet i od djece naprave debile… Ne… Prošlo je vrijeme majki koje su mislile da gube neznamnijašto zato što ostaju kod kuće. Ove su bile, vidjele i vratile se. I iskreno im zavidim.

Ja danas moram izaći ranije, kažem. Kamo ćeš…? Idem. Idem, pa neka dobijem i neopravdano. Moram po Bebu u školu. Zašto…? Nešto se dogodilo…? Nije. Ali hoću već jednom upoznati tu učiteljicu iz boravka. A možda s vremenom zaslužim i tu trojku. Zbog primjerenog vladanja.