#nistesami: Tatjana Jurić o terapeutskoj samoći, budućnosti i životnim lekcijama

Fascinantna je činjenica koliko su ljudi različiti i kako proživljavaju emocije, životne uspone i padove na sebi svojstven način. Dok će jedni plivati u strahu i očajavati nad životom, druge će životni izazovi dodatno osnažiti i bit će svjesni da nema te stvari u životu kroz koju, ili preko koje, ne mogu proći.

Pritom je bitno naglasiti da je svaki način koji izaberemo apsolutno u redu jer je individualan pristup na koji se nosimo s anksioznošću i stresom. Tatjana Jurić, 38-godišnja radijska voditeljica sa svojim životnim izazovima suočava se “jedan na jedan” i nastoji što realnije i staloženije pristupiti svakom. Iako je kroz posljednjih nekoliko godina prošla kroz doista izazovan životni period, neće se opisati kao posebno snažnom ili hrabrom osobom, no mi ćemo je opisati baš tako. Nevjerojatna energija kojom zrači svima oko nje puni baterije i daje nadu da kroz sve što nam život servira možemo proći. Lakoća s kojom otvoreno progovara o problemima daje nam svima dojam da niti jedan problem ne može biti veći od nas samih, a osmijeh koji redovito čujemo u njezinom glasu popravlja dan. Susretljivost, staloženost, snaga, mirnoća, veliko srce i vrijeme koje će izdvojiti da verbalizira ono što je doista bitno – natjerat će vas da se zaljubite u nju (ako već niste do sada) i kroz novi nastavak serijala #nistesami.

Kako gledaš na strahove s kojima se susrećeš u životu?

Da pokucam, do sada se s istima u nekoj većoj mjeri nisam susretala. Osim onih pitanja života i smrti, kad ti se na neku vijest noge odsjeku, a već sam u godinama kad sam takvih imala nekoliko, od strahova, onih paralizirajućih, nisam. U ovoj konkretnoj situaciji, kad razmišljam o svojoj poziciji, kao osoba koja nema djece, te uzimajući u obzir prirodu svoga posla, tj. činjenicu da i dalje na posao – idem, većina ovoga s čime se ovih tjedana susrećem, nisu strahovi. Nelagoda zbog sutrašnjice, strah za egzistencijom i slično – to su, naravno, objektivni razlozi za zabrinutost, no ipak, mišljenja sam da se pravi, iskonski strah događa u bolnicama, u nemoći, upravo u pitanjima života i smrti: u rastancima i odlascima ljudi koji se više vratiti neće. Pričati o vlastitim strahovima, trenutačno u komociji svoga doma, bilo bi stvarno pretenciozno. Sve što moramo je #ostatidoma; biti disciplinirani za početak.

Prošla si kroz doista izazovne periode u životu. Koja je najveća životna lekcija koju si naučila, a koja te “drži” u trenucima kad se osjećaš usamljeno ili nemoćno?

Kad god mi netko spomene usamljenost, naglašavam razliku između usamljenosti i samoće! Kad imaš tu privilegiju da si okružen ljudima koji ti život znače, ne možeš se osjećati usamljeno. Namjerno pišem “privilegiju” jer to su privilegije kojih treba biti svjestan i to stalno treba ponavljati. Uzimamo zdravo za gotovo mnoge stvari, a zapravo sve što nam treba su – naši ljudi. Ništa drugo. S druge pak strane, posve različita od usamljenosti je samoća, za koju mislim da je itekako nužna – ona je terapeutska. Kad su svi tvoji zdravi, kad si svjestan toga i zahvalan, samoća ti pruža nevjerojatan mir i mogućnost da učiš biti sam sa sobom. Umijeće je biti sam sa sobom, zato je ova karantena trenutačno, vjerujem, mnogima izazov.

https://www.instagram.com/p/BzK5Av6BPlx/

Proživljavaš li emocije sama ili ih voliš verbalizirati, podijeliti s nekim?

Proživljavam ih itekako. Ali, sama sa sobom. Nemam potrebu prenaglašavati ih na van – mislim da emocije tako odlaze u nešto patetično, neartikulirano, pa ponekad i lažno. Emocije su nešto što jest i treba biti duboko intimno, one su naš korektor i orijentir. Naš. Ne tuđi.

Osjećaš li još uvijek svojevrsni strah ili nelagodu zbog zagrebačkog potresa?

Ne. Osjećaj je svakako nelagodan, ali ne osjećam strah. Brzo je prošlo, imam tu sreću da ništa moje i nitko moj nije stradao, i nema mjesta strahu. A od toga što će biti, toga se ne smijemo plašiti. Tako čovjek jedino može izludjeti.

Kako gledaš na ovaj, za sve nas, psihički zahtjevan period, kad je većina svoje životne potrebe svela na one osnovne?

Različiti smo svi, no moram reći, u nadi da ćemo imati što manje oboljelih i nedajbože umrlih, ovaj period smiraja meni itekako odgovara i ne predstavlja mi nikakav problem. Nema nepotrebnog zujanja, nema forsiranja, nema nepotrebnih sastanaka ni kava, sve se svelo na ono najbitnije i to je divno. Još da djeci škole otvore, da možemo zagrliti svoje voljene i da se ekonomija krene oporavljati i – milina. No, nažalost, bojim se da ćemo se brzo vratiti na staro.

Na koji način pokušavaš ostati što više “svoja” u ovom periodu?

Što se mene osobno tiče, a govorim to, ponavljam, uzimajući u obzir koliko je nužno da se naš obrazovni sustav i sustav rada ponovno postavi na noge – ja bih ovako mogla do daljnjega. Priroda moga posla je takva da na svoje radno mjesto i dalje odlazim, za što sam svjesna koliko je to u ovoj situaciji olakotna okolnost, pa kad obavim što moram, u miru doma pišem, čitam, kuham, treniramo, družimo se virtualno sa svojima, a dio naše familije živi i izvan Hrvatske pa smo na to navikli.

Što bi za sebe rekla, jesi li optimist, pesimist ili možda realist?

Realist. Definitivno realist, ali istovremeno i veliki sanjar, da ne kažem utopist. Recimo, utopist u meni do zadnjega će vjerovati da će nas sva ova nestvarna stvarnost koju živimo ovih tjedana učiniti boljima i podsjetiti na važne stvari, opomenuti i jednom zauvijek posložiti prioritete; no realist u meni već sada zna da ćemo se brzo, nažalost, svojim djelovanjem i ponašanjem vratiti na staro.

Radiš na radiju, još uvijek odlaziš u studio. Koliko ti je COVID-19 zapravo utjecao na posao?

Iako je posla manje, primjećujem jednu pozitivnu promjenu! Ostala je samo baza. Baza svakodnevnog programa uživo. Konačno se bavim isključivo – svojim poslom, a to sam oduvijek željela – nema više ispraznog popunjavanja medijskog prostora – nitko ne pita i ne spominje trač, nema velikih naslova koji bi u ovom trenutku bili i iritantni. Cijeli taj jedan oblak nebitnih, napumpanih informacija koje nam se serviraju se rasplinuo. Odjednom sadržaj postaje bitniji od forme, odjednom svi čitaju tekstove, a malo njih naslove, pratimo znanstvenike, gledamo informativne emisije; mediji su preuzeli svoj primarni zadatak prenošenja informacija, javna televizija emitira školu… Milina je ovih tjedana raditi svoj posao i biti dijelom informacijskog lanca, to nam je ne samo zadovoljstvo nego i obveza. Zamislite komunikacijski muk u ovakvoj situaciji; bilo bi to neizdrživo.

https://www.instagram.com/p/B3kKFIUBAgY/?utm_source=ig_web_copy_link

Razmišljaš li o tome kako će izgledati naša budućnost nakon što sve ovo završi?

Ako zadržimo i 10 posto ovog što sada živimo, one pozitivne stvari, mislim da ćemo ostvariti napredak. Iako, nažalost, svjesna sam koliko, osobito kolektivno, brzo zaboravljamo i koliko se brzo vraćamo na staro.

Jesi li napravila nešto novo za sebe, nešto što si možda oduvijek željela, u trenutačnoj izolaciji?

Ništa mi se bitnije nije promijenilo, izolacija mi ne smeta. Kad obavim svoj posao koji je jako eksponiran, vraćam se u svoj mali krug ljudi i “navada”. I dalje kontaktiram s istim ljudima, i dalje sam podjednako doma, i dalje pišem kad me veseli…

Imaš li neki ritual koji te smiruje?

Trudim se biti mirna sama po sebi.

Jesu li ti se promijenili životni prioriteti?

Potvrdili su se upravo oni moji.

Gledaš li drukčije na shopping danas?

Od shoppinga i sličnog nikad nisam bila. Svjesna sam možda iskrivljene percepcije koju moj posao donosi, ali svojevrsni asketizam je nešto na što u određenoj mjeri uvijek pristajem. Inače, shopping izbjegavam kad god mogu, čini me nervoznom, kao i višak stvari. Kupujem ciljano kad baš moram ili usputno kad na nešto naletim, a to da su trgovine trenutačno zatvorene ne predstavlja mi nikakav problem. Želim da se ljudi što prije vrate na svoj posao, da imamo svi tu privilegiju raditi i od svoga rada živjeti, ali da više nikad ne odem u shopping centar, preživjela bih. I to još kako!

Foto: Privatna arhiva, Instagram